Dandolo, Andrija (Andrea), mletački dužd i kroničar (Venecija, 30.IV.1306. – Venecija, 7.IX.1354.).

Pripadnik uglednog mletačkog plemićkog roda, bio je četvrti Dandolo na duždevskoj stolici.

Već kao mlad bavio se pravom i poviješću (napisao priručnik mletačkih zakona Summula i Kratku kroniku, Chronicon breve, koja obrađuje razdoblje od početaka Venecije do 1342.) te obnašao visoke političke dužnosti (prokurator Sv. Marka, providur za žito).

Za dužda je izabran 4.I.1343. s nepunih 37 godina, što je bila neuobičajena mladost za tu dužnost. Reformator mletačkog zakonodavstva, dao je sastaviti dvije zbirke najstarijih mletačkih dokumenata (Liber Albus i Liber Blancus, obje poslije 1346.), zbog čega ga se smatra utemeljiteljem mletačkog arhiva. Nakon Kratke, napisao je (između 1343. i kraja 1352.), svakako uz pomoć suradnika, i poznatiju, opsežniju povijest Venecije, Kroniku (Chronicon, Andreae Danduli Chronicon, Chronica extensa, Annales, od početaka do 1280.) koja, premda dragocjena jer je sastavljena na temelju starijih kronika te izvora iz mletačkoga arhiva, predstavlja vrlo subjektivan prikaz mletačke povijesti.

Njegovu su vladavinu obilježili sukobi s Đenovom, osobito na Levantu, koji su uzrokovali Treći mletačko-đenoveški rat (1350.–1355.). U sklopu ratnih operacija Đenovežani su kolovoza 1354. napali i opljačkali Poreč, odnijevši moći sv. Maura (Mavra) i Eleuterija, a stradala su i druga mjesta (Milje, Dvigrad). U Dalmaciji je 1346. ugušio pobunu Zadrana nakon mletačke pobjede nad vojskom ugarsko-hrvatskog kralja. U njegovo je vrijeme Veneciju zahvatila velika kuga (1348., uslijedivši koji mjesec nakon snažnog potresa), koja je usmrtila između trećine i tri petine stanovništva.

U Istri je upravljao određenim feudima; tršćanski mu je biskup 1333. povjerio Sipar i neke manje posjede. Kao dužd uspio je 1344. riješiti spor Venecije s grofom Albertom Goričkim oko Istre.

Slike