Vidulich, Francesco, pravnik, političar (Mali Lošinj, 12.IV.1819. – Poreč, 23.I.1889.).

Rođen je u imućnoj lošinjskoj obitelji pomorskih trgovaca, rođaci s očeve strane bili su hrvatskog porijekla, ali u njegovom kasnijem nacionalnom profiliranju presudnija je bila majčina strana, utjecajna lokalna talijanska obitelj Capponi.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zadru. Pravo je studirao u Beču i Padovi, u potonjoj je 18.V.1846. i doktorirao. Umjesto pomorskom poduzetništvu okrenuo se politici i 1848. izabran je za zastupnika u bečki parlament. Zanimljivo je da je pobijedio sa samo jednim glasom prednosti, pa mu je mandat bio osporavan, ali ne i osporen te je bio zastupnikom kvarnerskih otoka (Cresa, Krka i Lošinja) i jugoistočne Istre u Ustavotvornoj skupštini (Konstituanti). Iz toga vremena spominje se njegova javna podrška iskanju ostale trojice protalijanskih zastupnika iz Istre - Antonija Madonizze, Michelea Fachinettija i Carla De Franceschija (starijeg) – da i talijanski jezik bude službeni u bečkom parlamentu. Iz nadležnog ministarstva grubo su mu odgovorili da je zahtjev apsurdan jer su, u pokrajini iz koje dolazi, većina - Slaveni. Bila mu je to škola nakon koje se nikad više u politici nije zalijetao, barem ne protiv jačih. Taj dio njegove političke karijere bio je vrlo kratak, jer su parlament 1849. razbile kontrarevolucionarne carske snage. Vidulich se vraća u Mali Lošinj gdje je, unatoč tome što je u Bachovom neoapsolutizmu bio negativno obilježen, imao simpatije sumještana i 1850. izabran je za podestata (načelnika). Dvije godine kasnije položio je za javnog bilježnika, a 1856. odustao od načelničke funkcije i bio javnim bilježnikom (do 1869.).

Povratkom ustavnog poretka u Carstvo ambiciozni Vidulich se vraća u političke sfere. Uspostavljanjem Istarske pokrajine (markgrofovije) sa sjedištem u Poreču 1861. formira se njezin Sabor i Vidulich je izabran za zastupnika kvarnerskih otoka. K tome je nominiran za zamjenika predsjednika (za kojeg je bio predložen porečki markiz Gian Paolo Polesini). Obojica su na prvoj sjednici izglasana, ali zbog odbijanja većine (protalijanskih) zastupnika (tzv. nessunisti) da glasaju za izbor predstavnika u Carevinsko vijeće Sabor je ubrzo bio raspušten.

I na sljedećim izborima Vidulich je izabran u Istarski sabor čijim će članom ostati i u svim narednim mandatima, sve do smrti. Kao zastupnik bio je član (asesor) Zemaljske vlade, a od 1867. do 1889. i zemaljski kapetan i, dakako, predsjednik Sabora. U tom razdoblju, od 1867. do smrti, bio je i zastupnik u Carevinskom vijeću, čak u dva mandata i njegov potpredsjednik (1873.-79. i 1879.-1885.), što ga svrstava među značajne političare toga vremena na razini Monarhije. Sigurno je tome doprinio njegov oprez u isticanju iredentističkih uvjerenja i izbjegavanje sukoba s Bečom što mu je honorirano i unosnim poslovima. Bio je dugo godina jedan od glavnih rukovodilaca bogatog i propulzivnog Tršćanskog Lloyda, a kontrolirao je i pokrajinsku odvjetničku komoru.

Kao predsjednik Sabora i zemaljski kapetan Vidulich je vrlo uspješno provodio drugu bitnu osnovicu iredentističkog pokreta – onemogućavanje ulaska većeg broja slavenskih (hrvatskih i slovenskih) zastupnika u Sabor. Naravno, oštro se protivio i uvođenju hrvatskog jezika u istarski parlament, kao što se, s protalijanskih pozicija, suprotstavljao i bilo kakvoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj ravnopravnosti Hrvata i Slovenaca u Istri.