Vecelin II., odvjetnik samostana sv. Mihovila na Brdu kraj Pule (druga polovica XI. st.).

Obiteljsko mu podrijetlo nije poznato; sačuvani povijesni izvori ne potvrđuju (ali i ne pobijaju) pretpostavku da je riječ o izravnom potomku istarskoga grofa Vecelina I. koji se spominje između 1014. i 1030. „Vecelin, grof akvilejske Crkve“ (Wecelinus comes Aquilegensis Ecclesie) koji se spominje uz svojega sina Henrika, jednoga od dobročinitelja akvilejskoga kaptola, u potvrdnici pape Aleksandra III. iz 1174. vrlo se vjerojatno odnosi na ovu povijesnu ličnost. Budući da je Istra bila pod svjetovnom upravom akvilejske Crkve od 1077. do 1079., Vecelin II. vrlo je vjerojatno u tom razdoblju bio namjesnik akvilejskih patrijarha u Istri, što bi objasnilo titulu grofa akvilejske Crkve.

U jeku sukoba između cara Henrika IV. i pape Grgura VII., takozvanoga sukoba oko investiture, Vecelin II. ostao je vjeran caru i akvilejskoj Crkvi, jednom od glavnih prohenrikovskih bastiona. Ta politička afilijacija dovela je Vecelina II. u sukob s propapinskim pristašama u susjedstvu: s ugarskim vojvodama Gejzom i Ladislavom te s hrvatskim kraljem Demetrijem (Dmitrom) Zvonimirom. Stoga se „plemeniti vitez Vecelin“ (Wezelinus nobilis miles), kojega papa Grgur VII. kori 1079. jer napada „onoga kojega je apostolska vlast postavila za kralja u Dalmaciji“ (contra eum quem in Dalmatia regem auctoritas apostolica constituit) vrlo vjerojatno odnosi upravo na tu povijesnu ličnost. Ovaj argument dodatno potvrđuje činjenica da se u samostan sv. Mihovila na Brdu kraj Pule sklonio svrgnuti ugarski kralj i Henrikov pristaša Salomon.

Vecelin II. imao je sina Henrika koji se po svemu sudeći može poistovjetiti s istoimenim istarskim grofom koji se spominje 1145. u Puli.