Borisi (Borissi), plemićka obitelj iz Starog Bara i Duklje (Antivari i Doclea), od 90-ih godina XVI. st. stalno prisutna u Kopru.

Smatrali su se srodnicima bugarskih vladara, čija povijest seže u IX. st.

Rodonačelnik koparske grane bio je Pietro Borisi (Piero Boris), oženjen Giacomom Brutti (Jacoma Bruti, rođena 1549. u Ulcinju), kao pokojni spominje se u jednoj dubrovačkoj oporuci iz 1570.

Među poznatijim muškim članovima obitelji je Bernardo (Stari Bar, oko 1566. – Kopar, 1625.), prevoditelj (dragoman) na dvoru moldavskog vladara Petra IV. Hromog (Petru Șchiopul), zatim zapovjednik černide (cernida) u raznim istarskim mjestima, pa dvorjanin i savjetnik vlaškog i moldavskog vojvode Radua Mihnee te vojni zapovjednik (hetman), savjetnik i predstavnik u Carigradu moldavskog kneza Gaspara Gratianija (Gašpar Graziani). Godine 1613. imenovan je doživotnim mletačkim konzulom u turskom Galipolju, a potkraj života, 1622., svečano primljen u koparsko Veliko vijeće (Gran consiglio). Od rašporskog kapetana dobiva 1593. zapuštena zemljišta u Funtani i okolnim kontradama.

Bernardov brat Marco Antonio (Stari Bar, oko 1570. – Carigrad, 1620.) bio je prvi mletački građanin glavni prevoditelj mletačkog ambasadora u Carigradu (Dragomano grande). Pogubili su ga Turci tijekom vršenja službe. Marcov sin Pietro (Galata, mlet. Pera, danas Karaköy, predgrađe Istanbula, 1617. – Kopar, prije 1674.) 1648. otkupljuje feudalna prava nad obiteljskim posjedom u Funtani te postaje prvi funtanski grof (Conte Veneto di Fontane).

Od ostalih valja spomenuti Giuseppea (Kopar, 21.V.1808. – Romans d'Isonzo, 7.XII.1883.), koji s činom satnika prelazi iz austrijske vojske u službu vojvotkinje od Parme Marije Lujze i njenih nasljednika, umirovljen je u činu bojnika i po povratku ulazi u politički život Zadra, a potkraj života postaje načelnikom Romansa u Furlaniji. Njegov brat Marco Antonio (Kopar, 1809. – Buje, 1886.) napušta austrijsku vojsku i pridružuje se 1848. protuaustrijskim ustanicima koji žele obnoviti Mletačku Republiku.

Ernando (Verona, 3.IX.1869. – Treviso ili Trst, 24.V.1943.), umjetničkog imena Armando, bio je operetni pjevač, glumac i voditelj kazališnih družina, a budući da nije imao potomaka, usvojio je Giuseppea Kertschela (Kopar?, 1889. – Trst, 1965.). Ernandova sestra Maria (Torino, 1867. – Napulj, 28.VIII.1903.), udana Micheluzzi, bila je glumica i voditeljica kazališnih družina.

Od ostalih članica obitelji poznata je Maria Antonia (1655. - Kopar, IV.1729.), pod tim (redovničkim) imenom izabrana 1721. za opaticu koparskog samostana klarisa, te grofica Santa Adriana (Kopar, 10.I.1722. – Kopar, 18.VIII.1793.), udana Gavardo, koju Pietro Stancovich spominje kao "vrlo učenu" (dama coltissima), a koja je priredila i objavila, s predgovorom Girolama Gravisija, 1771. zbirku lirskih pjesama svojih sugrađana Giuseppea Bonzija i Dionisija Gravisija. Posljednja članica obitelji koja je živjela u Kopru, bila je Emma (Kopar, 6.III.1855. – Kopar, između 1935. i 1940.).

Neki članovi obitelji živjeli su u Trstu i Rimu (de Borisi).

Obiteljska je arhiva uništena tijekom Prvog svjetskog rata. Kopije novoprikupljene povijesne građe o Borisima pohranjene su u državnim arhivima Kopra, Trsta, Venecije i Beča, a onaj u Milanu posjeduje vlastitu građu o njima.

U Starome Baru i Ankaranu te Funtani i okolici (imanje obitelji Džamonja) sačuvani su kameni grbovi Borisija koji prikazuju iskorijenjeno stablo primorskoga bora. Oni u Funtani imaju uz deblo i dva uspravna sučeljena lava. Izvorni grb prikazan na slici iz izgubljenog obiteljskog arhiva ima na štitu čempres i dva uspravna sučeljena crvena okrunjena lava, jedan prednjom šapom drži krunu, a drugi žezlo. Plašt je crven desno i lijevo izvana te zlatan desno i lijevo iznutra. Iznad štita je okrunjena kaciga s čempresom kao nakitom.