Bilucaglia, Luigi, političar, pulski gradonačelnik, časnik talijanske vojske, fašist (Pula, 10.VIII.1891. – Padova, 14.II.1971.).

U rodnom gradu bio je predvodnik omladinskog iredentističkog pokreta i član Mazzinijevog kulturnog društva. Kao iredentist, član ilegalne organizacije Giovane Pola uhićen je 1910. i osuđen na dva dana zatvora. Vjeran svojim idealima 1912. slijedi Ricciottija Garibaldija, sudjeluje u pobuni i borbi Albanaca za nezavisnost od Osmanskog Carstva i ujedinjenje s Italijom. Povratkom u Pulu 1913., uhićen je i osuđen na dva mjeseca zatvora. Početkom Velikog rata dezertira iz austrougarske vojske. Ulazak Kraljevine Italije u rat zatiče ga u Padovi, gdje 10.V.1915. zajedno s Pietrom Almerigognom, Luigijem Ruzzierom i Piom Riegom Gambinijem upućuje poziv istarskoj mladeži da se uključi u borbu za talijansku Istru. Kao dragovoljac s činom poručnika sudjeluje u Prvome svjetskome ratu od 30.V.1915. Ranjen je kod Kobarida 19.VII. te 2.XI.1915. kod Vallona dell'Acqua (Gorica).

U Istru se vraća 1919. s činom satnika te je načelnik vojne obavještajne službe za kotar Pulu. Početkom iste godine jedan je od inicijatora i organizatora utemeljenja pulskog sportskog udruženja mladeži Gruppo Sportivo Fascio Giovanni Grion, čiji je program bilo promicanje talijanstva na sportskom, kulturnom i političkom polju, a udruženje će prerasti u političko središte stvaranja fašističkog pokreta u Puli. Kada Gabriele d’Annunzio priprema pohod na Rijeku, organizator je pulskih dragovoljaca i jedan je od 43 pulska legionara koji sudjeluju u D'Annunzijevoj okupaciji Rijeke 12.IX.1919. (tzv. Marcia da Ronchi).

Bio je potom nositelj ustrojavanja fašističke organizacije (Fascio Italiano di Combattimento, FIdC) i squadri d’azione (skvadristi) u Istri. Na osnivačkoj skupštini pulske sekcije FIdC-a izabran je 12.VII.1920. za predsjednika, a osnivanjem istarske sekcije (4.XI.1920.) njezin je prvi predsjednik. Pred prve parlamentarne izbore u Istri izabran je, na osnivačkoj skupštini u Puli 13.IV.1921., za predsjednika Istarskog nacionalnog bloka (Blocco nazionale istriano, BNI). Bilo je to vrijeme eskalacije fašističke protusocijalističke, protukomunističke i protuhrvatsko-protuslovenske ofenzive, a Bilucaglia je zagovornik i predvoditelj nastojanja likvidacije hrvatskih nacionalnih obilježja i onemogućavanja djelovanja njihovih predstavnika, ali i sudjelovanja fašistički skvadri u pacifikaciji Proštinske bune. Na izborima 1921. za talijanski parlament, koji su se odvijali u ozračju bezobzirnog vala fašističke represije pod izgovorom predizborne kampanje, dobiva najviše glasova (15.732 glasa). Kao istaknuti predvodnik fašizma u provinciji, nakon Mussolinijeve objave programa o preuzimanju vlasti (20.IX.1922.) te odluke fašističkog vodstva o organiziranju pobune radi preuzimanja vlasti (16.X.1922.) organizira odlazak članova pulskog fascia na kongres u Napulj, koji je bio priprema za Pohod na Rim. Po povratku iz Napulja, zajedno s federalnim sekretarom Fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista, PNF) za Istru Erminiom Zucconijem, poziva istarske fašističke skvadre na opću mobilizaciju i predvodi pulske, rovinjske, fažanske i galižanske skvadriste u zauzimanju sjedišta općine i ovladavanjem svim strateškim objektima u Puli 28. odnosno 29.X.1922.

Kao istaknuti predvodnik i neosporni vođa istarskog fašizma ulazi i u masonsku ložu, koja ima sjedište na rimskom trgu Piazza del Gesù. Predvodnik je brojnih terorističkih akcija, prepada na osobe i institucije hrvatskog nacionalnog i socijalističko-boljševičkog pokreta. Nakon odluke Velikog fašističkog vijeća od 12.I.1923. o osnivanju narodne naoružane straže Revolucije, organizator je i osnivač, već 1.II.1923., istarske legije crnih košulja (camicie nere) kao stranačke vojske ustrojene pod imenom Legione Istriana. Njezin je prvi zapovjednik, a legija je 10.II.1923. odlukom Velikog fašističkog vijeća dobila brojčanu oznaku 60. Pripadnici legije svečano su postrojeni u Puli 28.X.1924., a Bilucaglia je potvrđen za zapovjednika i dobiva čin konzula.

U ožujku 1928. izabran je prvi put za načelnika (gradonačelnika) Pule, a u ožujku 1933. prisegnuo je za svoj drugi petogodišnji mandat. Samo mjesec dana ranije – 2.II.1933. odlukom Velikog fašističkog vijeća zajedno s onorevoleom Giovannijem Maracchijem (do 1928. Mrak, Mrach) nalazi se na izbornoj listi za parlamentarne izbore koji su se održali 9.III.1933. Nakon izbora za člana parlamenta (9.IX.1933.) podnosi ostavku na dužnost gradonačelnika. Tijekom njegovog mandata na čelu Pule podignuto je gledalište u Areni, Lega Nazionale po jednom od tipskih projekta dovršava izgradnju školskih zgrada u Loborici, Fažani, Medulinu i Muntiću, započinju radovi na izgradnji nove pošte na Trgu Dante Alighieri, u zgradi K.u.K. gimnazije s nastavom na njemačkom jeziku, potom liceja "Giosuè Carducci", otvoren je novi muzej – Regio Museo dell'Istria, dovršena je Casa della Gioventù Italiana del Littorio sa sportskim terenima (uključujući i gradski stadion), započela je s radom tvornica zastava (Fabbrica Italiana Bandiere) i tvornica konopa na Fiželi te uveden autobusni javni gradski prijevoz. Bilucaglia je bio i predsjednikom uprave Cantiere Scoglio Olivi te nogometnog kluba Grion, a „nerostellati“ igraju u talijanskoj Serie B.

Nakon kapitulacije Italije inicijator je obnove fašističke stranke u Istri, sada pod imenom Partito Fascista Repubblicano (PFR). Član je i predvodnik prve ustrojene fašističke borbene grupe u Puli "Ettore Mutti", osnovane 12.IX.1943., kasnije preimenovane u "Mazza di ferro", motorizirane postrojbe novoustrojenog 2. puka Istria MDT. Postrojba sudjeluje u njemačkim operacijama “čišćenja” terena, uhićenjima suradnika NOP-a, a u razdoblju listopad-prosinac 1943. kao osiguranje i zaštita osoba koje su radile na ekshumaciji stradalnika iz istarskih kraških i boksitnih jama. Dužnost federala, prvog čovjeka obnovljene fašističke stranke u Istarskoj pokrajini obnaša od 26.X.1943.

Pulu je napustio u travnju 1945. Uhićen je u Trstu i suđeno mu je zajedno s G. Maracchijem, Ludovicom Artusijem i Togom Roccom. Zbog dokazanog kolaboracionizma, početkom travnja 1946. osuđen je na 28 godina zatvora. Poznato je da je 1960-ih bio na slobodi, a umro je u svom domu u Padovi.