Derossi-Bjelajac, Ema, političarka, upravna pravnica, novinska urednica, sveučilišna profesorica (Štrmac/Strmac kraj Labina, 3.V.1926. - Zagreb, 20.VI.2020.).

Osnovnu i srednju školu pohađala je u Nedešćini i Labinu. U narodnooslobodilački pokret (NOP) uključila se kao tinejdžerka 1943. Bila je članica Kotarskog komiteta SKOJ-a i labinskoga NOO-a, a 1944. primljena je u KPJ. Tijekom rata najviše je djelovala u Okružnom propagandnom odjeljenju (Agitpropu), sudjelujući u uređivanju partizanskih glasila Hrvatski list, Domaće vijesti i La nostra lotta, koja su se ilegalno tiskala u njezinom zavičaju, u Ripendi i Barčici nedaleko od Štrmca. Neposredno nakon rata najprije je radila u Agitpropu Okružnog komiteta KPH za Istru, bila je 1946.-48. članica pulskog Gradskog komiteta KPH, a 1948.-53. Biroa oblasnoga komiteta KPH za Rijeku.

U Beogradu je 1951. završila Visoku političku školu "Đuro Đaković" te je u Rijeci kratko bila na čelu dnevnika La Voce del popolo, a 1953. postaje urednicom Glasa Istre (koji je tada izlazio u Rijeci), naslijedivši na toj dužnosti svog ratnoga učitelja Šanta Kranjca. Radila je i u Riječkom listu, a glavnom urednicom Glasa Istre bila je i u Puli, kad list, nakon jednogodišnje stanke, počinje izlaziti kao tjednik, te na toj dužnosti ostaje do 1959. U to je vrijeme bila i direktorica riječkog izdavačkog poduzeća "Otokar Keršovani". Paralelno, od 1957., studira na Visokoj upravnoj školi (VUŠ) u Zagrebu, na kojoj je diplomirala 1959. te izabrana za asistenticu. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu magistrirala je 1965. upravno-političke znanosti, a 1966. postala je docenticom. Na tom je fakultetu predavala 1968.-74. na katedri Nauka o upravi. U tim je vremenima i dalje politički aktivna, bila je članica CK SKJ (1964.-69.) i Izvršnog komiteta CK SKH (1969.-74.) te predsjednica Sveučilišne organizacije SKH Zagreba (1968.-70.).

Njezin značajan politički uspon počinje nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971., odnosno 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, kada je među nositeljima politike kojom su u Hrvatskoj prekinuti tadašnji demokratski procesi koje su predvodili Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. Izabrana je 1974. za jednog od četiriju sekretara Izvršnog komiteta CK SKH. Višekratno je birana za zastupnicu u Saboru SR Hrvatske, a bila je i njegova potpredsjednica 1978.-82. Godine 1980.-82. bila je i članicom predsjedništva Gradskog komiteta SKH Zagreba, a 1982. izabrana je u Predsjedništvo SR Hrvatske te je od prosinca 1985. do svibnja 1986., kada odlazi u mirovinu, bila i njegova predsjednica (faktički predsjednica Hrvatske i prva žena na toj dužnosti).

Iako je najveći dio radne i političke karijere provela u Zagrebu, ostala je povezana s Istrom, posebice s rodnom Labinšćinom pomažući u prevladavanju teškog gospodarskog stanja 1970-ih uvjetovanog krizom Istarskih ugljenokopa. Kao političarka zaslužna je za očuvanje Čakavskoga sabora nakon Hrvatskog proljeća jer je 1972. dala pozitivnu političku ocjenu njegovoj aktivnosti te predložila da je još više razgrana i razvije. Od 1986. do 1990. bila je i predsjednicom Čakavskoga sabora. Iako je bila članica SKH-SDP osamostaljivanjem Hrvatske potpuno se povukla u privatni život.

Tijekom znanstvene karijere objavila je više radova s područja upravnih znanosti u zbornicima i časopisima Naša zakonitost (1961., 1979., 1985.), Uprava (1962.), Zbornik VUŠ (1966.–68.), Encyclopaedia moderna (1968.), Samoupravljanje (1973.) i Zbornik Pravnog fakulteta (1974.). Političke radove tiskala je u časopisima Žena (1968.), Naše teme (1972., 1974., 1982., 1988.), Pogledi (1979.–80.) i zbornicima Idejni osnovi socijalističkog samoupravljanja (Beograd 1977.) i Učešće žena u procesima društvenog odlučivanja (Beograd 1982.).