Budiša, Edo, književnik (Rovinj, 20.VIII.1958. – Trst, 25.X.1984.).

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kao pravnik radio u rodnom gradu.

Istaknuti je pripadnik književnog naraštaja quorumovaca, zarana se potvrdivši kao majstor kraće forme. Priče su mu objavljivane u Studentskom listu od 1979., potom u Pitanjima, Poletu, Večernjem listu, Omladinskoj iskri, Vidiku, beogradskoj Književnoj reči te postumno u Novoj Istri, Quorumu i dr., a za njih je i nagrađivan. Za života su mu tiskane Lijepe priče (1984.) i roman Klub pušača lula (1984.), a nakon smrti sabrana djela Ponovo probuđeni čovjek (1999.).

Obilježja njegova autorskoga pisma, koje otvoreno zrcali velike uzore svjetske literature jesu fragmentarnost, metatekstualnost, fantastika, svijet iluzija, osama kao usud, a s druge strane pripovjedačka vještina bliska tradicionalnijem proznom iskazu. Zastupljen je u Antologiji hrvatske novele (1997.) Krešimira Nemeca, Pričama iz Istre (1999.) Daniela Načinovića, Glasima književne Istre (2002.) Borisa Biletića i dr.

Njegovo ime nosi godišnja književna nagrada Istarske županije za mlađe autore kratkih priča.