Kopitar, Marija, učiteljica, antifašistkinja (Pazin, 6.V.1899. - Rijeka, 1.I.1978.).

Otac Egidije Kurelić bio je iz Pićna, a majka Marija iz Gračišća. Kad joj je bilo sedam godina majka je umrla, a skrbnik njoj i braći postao je stric Šime Kurelić, pazinski odvjetnik i gradonačelnik. No, ubrzo Marija odlazi drugom stricu, Matiji, župniku u Buzetu, gdje polazi nekoliko razreda osnovne škole koju završava u Humu kamo je stric premješten na službu. Radi daljnjeg školovanja vraća se u Pazin gdje je završila Žensku učiteljsku školu netom prije kraja Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije u studenome 1918.

Prvo zaposlenje kao učiteljica dobila je nešto ranije, u rujnu 1918. u Humu, a krajem siječnja 1919. premještena je u Sv. Petar u Šumi, u školu u kojoj djeca uče na materinjem, hrvatskom jeziku. No, ne zadugo jer je talijanska fašistička vlast počela hrvatske škole pretvarati u talijanske, otpuštati i umirovljavati hrvatske učitelje. U tijeku je denacionalizacija slavenskog življa u Istri i, da bi radila kao učiteljica, Marija je morala položiti ispit iz talijanskog jezika na kojem se održavala nastava.

Godine 1921. udala za Valentina Kopitara, supetarskog rodoljuba, koji je umro već 1929., pa je ostala sama s dvjema kćerkama. Unatoč fašističkim represalijama savjetovala je roditelje da djecu odgajaju u hrvatskom duhu, a s drugim „šćavunskim“ učiteljicama poticala je omladinu na čitanje knjiga na hrvatskom jeziku koje su tajno dopremale iz Trsta i dijelile pouzdanim ljudima. Na tavanu njezine kuće bilo je oko 300 knjiga.

U Drugom svjetskom ratu Kopitar je odmah uz narodnooslobodilački pokret (NOP), u Sv. Petru u Šumi osniva prvi narodnooslobodilački odbor (NOO) u tom kraju, kojemu je bila predsjednica. Do kapitulacije Italije tu se razgranao dobro organizirani NOP. U nj je Kopitar uključila i kćeri Mariju i Šteficu, također učiteljice, a s njima i s nekolicinom Supetaraca otišla je početkom kolovoza 1943. u partizane, jer je prijetila opasnost da bude uhićena. U partizanima se u Otočcu susrela s pjesnikom i predsjednikom Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) Vladimirom Nazorom, koji ju je uputio na rad u Prosvjetni odjel ZAVNOH-a. No, Kopitar se željela vratiti u Istru, smatrajući da je, nakon kapitulacije Italije, tamo potrebnija. Vratila se u Pazin, a u obližnjem Zarečju sastala s vođom partizana Joakimom Rakovcem, predsjednikom Oblasnog NOO-a za Istru.

Prisustvovala je 25.IX.1943. u Pazinu zasjedanju Pokrajinskog NOO-a za Istru i bila izabrana u njegov privremeni Izvršni odbor. Izabrana je tada i za vijećnicu ZAVNOH-a, što je potvrđeno na 2. zasjedanju ZAVNOH-a u polovicom listopada u Plaškom, te za zamjenicu delegata u Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i jedina je Istranka u najvišim organima nove jugoslavenske narodne vlasti, a bila je i članica Glavnog odbora Antifašističke fronte žena (AFŽ) Jugoslavije. No, nije stigla do Plaškog na zasjedanje ZAVNOH-a jer je u Istri počela neprijateljska ofenziva. Nijemci su 4.X.1943. spalili kuću u Sv. Petru u Šumi u kojoj je živjela s kćerima. Sklonile su se u selo Foškiće, nedaleko od Starog Pazina, gdje je Kopitar čekala vezu s partizanima, ali Nijemci su je 15.X. uhitili i odveli u pazinski zatvor. Tu je ostala do 16.XI. kad je premještena u Pulu odakle su je, s mnogim drugim uhićenima, vlakom odvezli u koncentracijski logor Dachau kraj Münchena, a početkom prosinca u Auschwitz. Iz tog logora, zbog sve snažnijeg nadiranja sovjetske vojske, Nijemci su je s drugim logorašima u drugoj polovici siječnja 1945. preselili - pješice po snijegu! - u Bergen-Belsen, gdje je u neljudskim uvjetima, među leševima, ipak dočekala oslobođenje.

Vratila se iz Njemačke u Istru 25.VIII.1945. te se sljedećih mjeseci liječila i oporavljala u Velom Lošinju. Po vlastitoj želji nastavlja raditi u školstvu, raspoređena je u Osnovnu školu Podmurvice kraj Rijeke gdje učiteljuje do kraja travnja 1947. Potom nekoliko mjeseci radi u Prosvjetnom odjelu Oblasnog narodnog odbora za Istru, ali zbog posljedica logorskih mučenja i patnji (preboljela je i tifus) opet odlazi na liječenje. Nakon toga dio školske godine 1949./50. radi u Osnovnoj školi Veli Vrh u Puli, potom je godinu i pol u osnovnoj školi na Brijunima (Brionima) gdje joj je učenik bio i Mišo Broz, jedan od Titovih sinova. Umirovljena je 1951. i otada je živjela kod svojih kćeri.

Posmrtni su joj ostaci kremirani u Beogradu, a urna je pohranjena na riječkom groblju Kozala.