Ulrik II.
Ulrik II. (Ulrich, Odalric, Oudalricus, Udalrich, Wodalricus), vajmarsko-orlamindski grof u Tiringiji (nakon 1063. - Tiringija, 13.V.1112.).
Bio je zadnji muški izdanak plemićke obitelji Weimar-Orlamünde, rođen nakon 1063., odnosno nakon ženidbe Ulrika I., kranjskog i istarskog markgrofa, i Sofije, ugarske princeze i kćeri kralja Bele I. Otvoreno je pitanje je li Ulrik II. stariji ili mlađi od svog brata Popona III. s kojim je, po svemu sudeći, podijelio očev patrimonij: Ulriku II. pripali su posjedi u Istri, a Poponu III. obiteljski patrimonij u Kranjskoj marki. Iako baštinik istarskih posjeda, Ulrik II. nije naslijedio očevu titulu istarskog markgrofa koja je prvo pripala Henriku Eppensteinu te potom, nakon 1090., Burkardu od Moosburga (umro prije veljače 1107.).
Ulrik II. oženio je Adelaidu Tirinšku, kćer grofa Ludovika Skakača koji se priključio saskoj pobuni protiv kralja Henrika IV. Budući da je i Poponova žena, Rikarda Spanheim, pripadala obitelji koja je ratovala protiv pristaša Henrika IV., oba su braka bila strateški planirana kako bi se protukraljevske kuće pomirile s Henrikom IV. preko ženidbe s izdancima obitelji Weimar-Orlamünde, tradicionalno odane salijskim monarsima. Plan nije uspio. Popon III. preuzeo je politiku ženine obitelji, a Ulrik II. sa svojom se ženom rastavio ne ostavivši živućeg potomstva. U jednom trenutku, vrlo vjerojatno nakon smrti Popona III. (pretpostavlja se da je pratio bavarskog vojvodu Welfa na neuspjeli križarski pohod 1101., s kojega se nikada nije vratio), otvorilo se pitanje nasljedstva obiteljskog patrimonija u Istri i Kranjskoj. Popon III. imao je samo dvije kćeri s Rikardom Spanheim – Hedvigu i Sofiju, od kojih se potonja udala za Bertolda II. Andeškog, oca Bertolda III., budućeg markgrofa Istre (kao Bertold I.) i baštinika kranjskih patrimonija obitelji Weimar-Orlamünde.
Budući da Ulrik II. nije imao izravnih nasljednika, trebao se pobrinuti da posjedi koje je od oca naslijedio u Istri ne padnu u ruke Poponovih nasljednika i pod utjecaj gvelfske plemićke kuće Spanheim. Kako bi osigurao da obiteljski patrimonij ostane u rukama plemstva odanog caru, Ulrik II. je 1101. i 1102. podijelio sve svoje posjede u Istri velikašima odanim Henriku IV. Stanoviti Majnard tako je dobio Roč (lat. Ronz), Adalbert Senior dobio je obližnje kaštele Črnigrad (Cernogradus) i Beligrad (Bellegradus), a Adalbert Junior Gradinu kraj Svetog Lovreča (lat. Calisedum, tal. Calisedo ili Geroldia) te ribnjake na obližnjem Limu. Sve ostale obiteljske posjede Ulrik II. prepustio je akvilejskom patrijarhu Ulriku I. od Eppensteina, jednom od glavnih podržavatelja cara Henrika IV., koji je Akvilejski patrijarhat pretvorio u glavni bastion procarskih sila u jadransko-alpskoj regiji. Godine 1101. Ulrik je akvilejskoj crkvi poklonio Sočergu (lat. Sanctus Syrus) te naredne godine i kaštel Oprtalj (lat. castrum Portulense). Te dvije darovnice nisu se sačuvale ni u originalu niti u kasnijem prijepisu, već se za njih zna samo putem regesta iz inventara arhiva Akvilejskog patrijarhata sastavljenog krajem XIV. st., spisa naslovljenog Thesauri claritas.
Osim tih dviju donacija, Ulrik II. izdao je veoma izdašnu donaciju za spas duše akvilejskoj crkvi 17.XI.1102., povelju koja se sačuvala u originalu. Tom je ispravom u bazilici u Akvileji pred brojnom publikom iz redova furlanskog, bavarskog i istarskog plemstva Ulrik II. predao sve svoje ostale posjede u Istri patrijarhu Ulriku I., izrijekom navodeći dvadeset i jedno mjesto i to (redom kojim se navodi u listini): kaštel Buzet (castrum Pinguent), kaštel Hum (castrum Cholm), kaštel Boljun (castrum Baniol), kaštel Vranja (castrum Vrana), kaštel Letaj (castrum Letai), kaštel Sveti Martin (castrum Sancti Martini), kaštel Kožljak (castrum Gosilach), „selo koje se među Latinima zove Cortalba“ (villa ubi dicitur Cortalba inter Latinos, današnji Belaj), Kaštel (Castrum Veneris), selo Kukov Vrh ili Čuklja (villa Cuculi), selo Momjan (villa Mimiliani), selo Šterna (villa Cisterne), selo Beli Kamen (villa Petre Albe), selo Draguć (villa Dravuie), selo Marčenegla (villa Marceniga), selo Kubed (villa Cavadel), kaštel Buje (castrum Bulge), kaštel Grožnjan (castrum Grisiniana), selo Kostanjica (villa Castan), kaštel Kastion kraj Buja (castrum Castilioni) te selo Sveti Petar sa samostanima sv. Petra i sv. Mihovila kraj Buja (villa sancti Petri cum monasteriis sancti Petri et sancti Michaelis). Prijenos vlasništva nad darovanim zemljama ritualno je izveden putem drevnog germanskog rituala postavljanja simboličnih predmeta (noža, ugraviranog štapa, rukavice, komada zemlje i grane stabla) na oltar crkve. Na taj je način Akvilejski patrijarhat postao najbogatiji zemljoposjednik i glavni politički faktor u Istri.
Nakon te izdašne darovnice povijesni izvori Ulrika II. više ne spominju u Istri već u Tiringiji (Thuringia, Thüringen, danas zemlja u središnjoj Njemačkoj), kamo se, po svemu sudeći, vratio kako bi preuzeo patrimonijalne posjede kao posljednji izravni muški potomak kuće Weimar-Orlamünde. Ulrik II. umro je bez nasljednika, čime se ugasila izvorna dinastija grofova Weimara i Orlamündea. Car Henrik V. pokušao je tirinške patrimonije ove kuće povratiti kruni, no u tom naumu na kraju nije bio uspješan – grofovija Weimar-Orlamünde pripala je Sigfridu I. od Ballenstadta, sinu Adelaide Weimar-Orlamünde (kćeri Otona I., stričevića Ulrika I.) te potom njegovom istoimenom sinu i nasljedniku.
Svojim djelovanjem, pogotovo politikom prepuštanja patrimonijalnih posjeda u Istri plemstvu odanom caru Henriku IV., grof Ulrik II. snažno je utjecao na daljnju putanju istarske povijesti.
Tekst darovnice Ulrika II. i karta s lokacijama darovanih posjeda dostupni su na https://fontesistrie.eu/1102_DW.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar