Grašić (Grašič), Josip, svećenik, društveno-politički aktivist (Ječenše kraj Tržiča, Kranjska, 4.III.1863. – Spodnji Brnik kraj Kranja, 6.V.1949.).

Rođen je u Ječenšama u župi Križe (danas spadaju u župu Goriče) nedaleko od Tržiča kod Kranja. Pučku školu i nižu gimnaziju pohađao je u Kranju, a višu gimnaziju u Ljubljani.

Nakon studija teologije u Gorici službovao je prvo kao kapelan u Gračišću (1886.-87., 1888. je ondje osnovao hrvatsku čitaonicu i područnu hrvatsku školu u Sv. Križu) i Pićnu (1887.-90.), a potom 1890.-1930. kao župnik u Bermu. Do 1897. bio je učitelj u područnoj školi, 1898. je osnovao štedionicu i posujilnicu, 1900. mljekarsku zadrugu, 1910.-11. izgradio je novu crkvu i zvonik, popravio uz stručnu pomoć crkvu Majke Božje na Škrilinah i organizirao tečajeve za mladež.

U Pazinu je od 1890. bio općinskim odbornikom te je njegova kuća postala okupljalištem uglednih istarskih svjetovnih i crkvenih ljudi prohrvatske političke orijentacije („narodnih radnika“), a održavao je tijesne veze i s vođama slovenskoga nacionalnog pokreta u Kranjskoj. Godine 1898. bio je u izaslanstvu koje je pošlo na razgovore s vlastima u Beč radi osnutka Hrvatske gimnazije u Pazinu, a 1914. izabran je za zastupnika u Pokrajinskom saboru Istre.

Bio je u Pazinu među osnivačima Đačkoga potpornog društva (1899.), Gospodarskoga društva (1900.) i potpornoga društva za sveučilištarce Obrana (1909.), sudjelovao u izgradnji Đačkoga doma i gospodarske škole, u osnutku Tiskovnoga društva i tiskare (1910.), u prijenosu Pučkoga prijatelja iz Krka u Pazin (1911.).

Tršćansko-koparski biskup Andrej Karlin imenovao ga je 1914. počasnim kanonikom stolnoga kaptola.

U vrijeme raspada Austro-Ugarske Monarhije bio je članom Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) te je sudjelovao u nastanku Države SHS. Nakon Prvog svjetskog rata nastavio je s radom na zaštiti hrvatskih nacionalnih prava. Tako je sudjelovao u ponovnom pokretanju Pučkoga prijatelja (1919.), a 1924. je na njegovu inicijativu u Bermu osnovano Društvo sv. Mohora za Istru. Iste godine bio je među pokretačima katoličkog kalendara Istarska Danica u Trstu.

Iako je od 1923. bio na popisu opasnih osoba, opstao je u Bermu kao župnik prvenstveno zbog zaštite biskupa Angela Bartolomasija i Luigija Fogara, ali je nakon progona „gortanovaca“ morao u prosincu 1929. biti umirovljen. Odlazi u Ubeljsko, gdje upravlja župom, kao i onom u obližnjem Razdrtom, a 1931. kriomice emigrira u Jugoslaviju.

Umire u Spodnjem Brniku, a sahranjen je u Cerkljama.