Rušnjak, brežuljak ponad sela Rahovci (Rakovci) kraj Baderne, s kojega je 29.VII.1943. krenula prva veća organizirana skupina dragovoljaca, antifašista i rodoljuba iz tog dijela Istre u partizane.

Njihov odlazak u Gorski kotar, odnosno u Liku, u redove 13. primorsko-goranske divizije organiziran je po direktivi Komunističke partije Hrvatske (Jugoslavije), istoga dana kad je ukinut zloglasni Specijalni sud za zaštitu države (Tribunale Speciale per la Difesa dello Stato) i samo četiri dana nakon pada fašizma u Italiji, kojoj je tada Istra pripadala.

Bila je to grupa od 70-ak mladića, mahom između 16 i 25 godina starosti, članova SKOJ-a i USAOH-a iz Rahovci, Jurcani, Štifanići, Seline, Krunčići, Medaki, Rovinjskog Sela, Rapavela, Katuna, Baderne, Majkusi, Šušnjići, Smolici i drugih zaselaka. Među mladima se našao i pokoji stariji dragovoljac. Najstariji u grupi bio je 41-godišnji Martin Rakovac iz Rahovci, koji je kasnije, do kraja 2. svjetskog rata, nebrojeno puta prešao tu istu relaciju do Gorskog kotara i natrag, kao i mnoge druge rute u Istri, kao vrlo vješt i sposoban kurir te zapovjednik pozadinske stanice br. 16 u kotaru Tinjan. Valja istaknuti da su iz Rahovci, Štifanići i Jurcani otišli svi mladići koji su se našli u selu. Iako je i prije bilo pojedinačnih odlazaka u partizane, ponajprije Istrana dezertera iz talijanske vojske, bila je to prva masovna dragovoljna mobilizacija na Poreštini. Partizanski dragovoljci su sa sobom ponijeli i oružje koje su posjedovali: osam pištolja, tri lovačke puške i karabin. Predvođena vještim partizanskim kuririma grupa je išla pravcem: Smolici (selo narodnog heroja Jože Šurana, koji ih je posebno počastio vinom, pršutom i sirom), Zamaski Dol, Ćićarija, Kastavski punkt, Brinje.

Samo dva dana nakon odlaska tih dragovoljaca u partizane, na području njihovih sela pojavili su se karabinjeri tražeći obitelji otišlih. Zapovjednik karabinjerske postrojbe iz Poreča, satnik Salvatore Martini, već je 1.VIII.1943. povjerljivim dopisom obavijestio prefekturu Istre, kvesturu i zapovjedništvo karabinjera Pule o odlasku Porečana u NOV. Prvi je na popisu "odmetnika" bio Racozzi Simone di Paolo (Dušan Rakovac, Pavetov), a posljednji Cechi Antonio di Natale (Anton Čehić, Božov). Karabinjeri su se raštrkali po selima Poreštine i Tinjanštine da bi spriječili odlazak drugih u partizane, a žestoko su se okomili na obitelji otišlih zlostavljanjem i odvođenjem njihovih članova u zatvor, odnosno logor. U internaciju su poslani svi muškarci iznad 16 godina, zatvorili su i sve politički sumnjive; konfiscirali su svu pokretnu i nepokretnu imovinu onima koji su otišli u NOV, a za njima je raspisana i tjeralica. Odlaskom ove skupine u partizane narodnooslobodilački pokret (NOP) na Poreštini snažno se razvio kulminiravši nakon kapitulacije Italije u poznatim rujanskim događanjima u Istri.

Glavni organizator odlaska dragovoljaca s Rušnjaka u partizane, zajedno s J. Šuranom, bio je kasniji predsjednik Pokrajinskog NOO-a za Istru i narodni heroj Joakim Rakovac, iz obližnjih Rahovci. Rakovac se poslije prebacivanja boraca u Gorski kotar po naređenju političkog rukovodstva vratio u rodni kraj da rukovodi organizacijom NOP-a u zapadnoj Istri. Poginuo je prije kraja rata, kao i još 14-orica od 69 rušnjakovaca.

Na proplanku Rušnjak je krajem 1978. uređeno partizansko izletište sa spomen-domom, podignutim po idejnom rješenju kipara i slikara Dušana Džamonje i projektu arhitekta Eliđa Legovića, a tu se svake godine krajem srpnja održava komemorativni skup, uz prisustvo preživjelih boraca i članova obitelji rušnjakovaca. Na povijesni datum na Rušnjaku podsjeća i ranije postavljena spomen-ploča na kojoj piše: "S ovog historijskog mjesta krenula je iz zapadnog dijela Istre 29. VII. 1943. godine grupa od 69 dobrovoljaca u NOB-u, pod vodstvom narodnog heroja Joakima Rakovca. Ovo mjesto ostat će svijetao primjer u historiji naroda Istre u borbi za njegovo oslobođenje i za priključenje matici domovini NR Hrvatskoj u okviru FNRJ."