Štifanić, Anton - Nini, ekonomist, turistički gospodarstvenik (Fuškulin, 21.III.1922. - Zagreb, 4.IV.1979.).

Rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji, pa je nakon osnovne škole, koju je završio u rodnom mjestu, pomagao ocu u obrađivanju tuđe zemlje kao kolon. Protivljenje tadašnjem fašističkom režimu pokazao je već kao školarac protiveći se upisu u Balillu, udrugu fašističkog podmlatka. Otac mu je bio suradnik narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), a njega je 1942. unovačila talijanska vojska i upućen je u Pisu na služenje vojnog roka. Tamo je ostao do kapitulacije Italije kada su ga zarobili saveznici. On se pak nastoji povezati s antifašističkim pokretom, najprije u Italiji, potom u Francuskoj, u Marseilleu, kamo je prebačen u travnju 1945.

Nakon kapitulacije Njemačke vraća se kući i povezuje s omladinskom organizacijom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) te u prosincu 1945. postaje član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) u Fuškulinu. Ističući se političkim djelovanjem već je u svibnju 1947. primljen u KPJ nakon čega dolazi u Poreč na rad u kotarski narodnooslobodilački odbor, a ubrzo postaje i partijski rukovodilac te obavlja niz dužnosti u kotarskim i gradskim službama, a bio je i direktor Ribarskog poduzeća Poreč.

Godine 1957. postavljen je za direktora novoosnovanog porečkog ugostiteljsko-turističkog poduzeća Plava laguna, po vlastitim riječima, gotovo slučajno jer je potencijalni kandidat odustao zbog nepoznavanja francuskog jezika koji je Štifanić malo poznavao (Plava laguna nastala je od francuskog naselja bungalova i šatora u južnom priobalju Poreča). Otada počinje njegova vrlo uspješna karijera turističkog gospodarstvenika. Predvodeći u početku mali, ali ambiciozni kolektiv, koji se u lokalnim okvirima natjecao s drugom, nešto starijom gradskom ugostiteljsko-turističkom tvrtkom Rivierom, Štifanić je kroz sljedeća dva desetljeća postao jednim od najzaslužnijih pojedinaca za velik i uspješan razvoj Plave lagune i porečkog turizma, a time i predvodnik u istarskim i hrvatskim, tada jugoslavenskim turističkim okvirima.

Sklon timskom radu podržavao je i razvijao tada u svijetu prevladavajuće trendove masovnog turizma s raznovrsnom izvanpansionskom ponudom, a dobro je znao iskoristiti kreditne plasmane tadašnjih jugoslavenskih banaka. Kao rukovodilac bio je vrlo blizak radništvu znajući da uspješno turističko poslovanje tvrtke u mnogome ovisi o zaposlenicima. Pod njegovim rukovodstvom Plava laguna je od tvrtke s malim naseljem drvenih bungalova i dva nerentabilna hotela u velikom investicijskom ciklusu, pokrenutom 1967. izgradnjom hotelskog kompleksa Lotosi u Zelenoj Laguni, izrasla u najvećeg i najuspješnijeg jugoslavenskog hotelijera s brojnim hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima. Usporedno je potaknuo povezivanje turističke industrije s ostalom lokalnom privredom - trgovinom, ribarstvom i poljoprivredom.

Tijekom rada se i školovao, pa je diplomirao ekonomiju. Godine 1977. napušta Plavu lagunu i odlazi u Trst za predstavnika Privredne komore Jugoslavije. Preminuo je dvije godine kasnije nakon kratke i teške bolesti.

Za doprinos razvoju Poreča i turizma odlikovan je ordenima rada i zasluga za narod tadašnje Jugoslavije, a dobitnik je i porečke nagrade "30. april". Njegovo ime nose šetnica i srednja turističko-ugostiteljska škola u Poreču te hrvatska godišnja nagrada za turističke djelatnike i ona za životno djelo u turizmu.

Slike