Štandeker, Lojze (Alojzij), kazališni redatelj, dramaturg i publicist (Gačnik kraj Pesnice [Maribor], 8.VII.1911. - Virovitica, 11.XII.1983.).

Nakon osnovne škole u Jarenini i šest razreda klasične gimnazije u Mariboru pohađao je od 1931. dvogodišnju glumačku školu. Godine 1932. postaje glumac Mariborskog gledališča, igra niz manjih uloga, a tu se počinje baviti i režijom i dramaturgijom te mu je 1937. (ili 1938. po Slovenskom biografskom leksikonu) izvedeno prvo dramsko djelo Prijevara (nekoliko mjeseci kasnije i u ljubljanskoj Drami u režiji Bratka Krefta). Godine 1939. odlazi u Sofiju na kratki studij režije kod Masaljitinova. Početkom Drugog svjetskog rata zatvara se mariborsko kazalište, a Štandeker je deportiran u Bosnu, gdje se zaposlio u banjalučkom kazalištu, istovremeno ilegalno surađujući s partizanskim pokretom. Nakon rata vraća se u Mariborsko gledališče gdje radi 1945.-48., pa je ponovno u Banjoj Luci (1948.-41.) gdje će biti i ravnatelj kazališta.

Ljeta 1951. dolazi u Pulu, gdje je u Narodnom kazalištu postavljen za redatelja I. grupe. U Puli je dvadeset godina bio "kućni redatelj", dramaturg, umjetnički rukovoditelj, u jednom razdoblju (1963.-66.) i ravnatelj, član kazališnih tijela (umjetničkog savjeta, upravnog odbora), dugogodišnji urednik Kazališnog lista... U pulskom kazalištu režirao je 53 predstave i mnoštvo prigodnih programa (obljetnica, svečanosti, proslava...), a s kazališnim ansamblom gostovao po Istri i Sloveniji te u Poljskoj gdje je, govoreći odlično poljski, u nekoliko navrata režirao u Jelenioj Góri (u Šleskoj) i u sezoni 1968./69. postavio Držićeva Dunda Maroja. U jesen 1970. pulsko kazalište se zatvara (posljednja predstava bila je Nušićeva komedija Ujež u Štandekerovoj režiji, izvedena 4.XI.1970.) i sljedeće godine odlazi u likvidaciju, a Štandeker u Viroviticu gdje je i ranije gostovao.

Nastavlja s režijom i u virovitičkom će kazalištu do 1982. postaviti 16 predstava. U Virovitici je napisao povijesnu dramu Stanko Ilić, a ranije još i komedije& Lančić i Jurina i Franina te drame Prijevara, Vrijeme i ljudi (tragikomedija čiju je premijeru u Mariboru spriječio rat), Drugovi, U vrtlogu, Ljetne oluje, Teret prošlosti, Buna na Kožljaku, Kova je nasa, Bogatstvo i Prodavačica cipela (pod pseudonimom Vasilij Kovač).

Pisao je na slovenskom i hrvatskom te na čakavštini. Prevodio je dramska djela na slovenski, najviše s poljskog, objavljivao članke o kazalištu i književnosti.

Dobio je 1967. Orden rada sa zlatnim vijencem i Prvomajsku nagradu Društva dramskih umjetnika.

Po vlastitoj želji sahranjen je u rodnom kraju, na groblju u Jareninskom Dolu, u župi Jarenina kojoj pripada i Gačnik.

Povodom 110. godišnjice rođenja u Pesnici mu je 8.VII.2021. otkrivena spomen-ploča.

Slike