Šćavȅt (tal. schiavetto: slavenski, tj. hrvatski), latinicom pisana crkvena knjiga, lekcionar na čakavskom narječju.

U njem su tiskane poslanice i evanđelja koja se tijekom godine čitaju na misama. Usto u našim su lekcionarima tiskani i oni dijelovi mise koji se govore glasno (prefacije, molitve).

Iznimno su popularni i utjecajni bili Lekcionar Bernardina Splićanina (Venecija 1495.) i Pištole i Evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga Ivana Bandulavića (Venecija 1613.). Taj se drugi proširio po cijelom hrvatskom području, pa i među glagoljašima. Bernardin Splićanin (umro u Puli 1499.) svoj je Lekcionar, koji je prva hrvatska latinična inkunabula, priredio prema glagoljskom predlošku, a sadržava evanđelja i poslanice. Bio je uzorom mnogim lekcionarima, pa i iznimno popularnu djelu Ivana Bandulavića, prvoga bosanskog franjevca koji je objavljivao latinicom. Šćavet se proširio posebice zahvaljujući izdanjima Karletzkyh, riječkih tiskara češkog podrijetla.

Glagoljaši su latinična slova nazivali »šćavetanskima«, kao što piše glagoljaš Anton Depope 1630. (»skopiah iz šćaveta«), a fra Marko Kuzmić 1724. uvjeren je da se »u našem harvatskomu ali slovinskomu jeziku« lakše i bolje može pisati slovinskim slovima.