Svjetionik, čuvano pomorsko svjetlo koje služi za noćnu i dnevnu orijentaciju i upozorenje na opasnost.

Prvi poznati svjetionik izgradio je Sostrat iz Knida na otočiću Farosu pred ulazom u aleksandrijsku luku u III. st. pr. Kr. Imala ga je svaka važnija luka Rimskoga Carstva, pa je tako, po svemu sudeći, bilo i u Puli i Poreču. Svjetionik se mogao nalaziti na piranskoj punti Madoni još u antičko doba. Od svjetionikâ koje je izgradila Venecija očuvani su onaj na Sv. Nikoli pred Porečom (1403.) i manji na otočiću Obljaku, na sjeveru Brijunskih otoka (Brioni). Nestali su svjetionici u umaškoj luci (XV. st.), koji je (kao i 2 svjetla s obiju strana piranskoga mandrača) ovjekovječio Jacopo Tintoretto, i puljska svjetionik-kula, poznata kao Torre di Orlando, ruševine koje su uklonjene između 1806. i 1830-ih, kada je izgrađena utvrda Max. Svi su oni ugašeni do sredine XVIII. st.

Razvoj svjetionika na Jadranu povezan je s porastom pom. prometa i konačnim rješavanjem problema piratstva na početkom XIX. st. Istodobno je porasla veličina i brzina plovila, pri čem je trebalo povećati sigurnost plovidbe, osobito noću i u nepovoljnim vremenskim uvjetima. Austrija je započela sustavnu izgradnju svjetionika i plovidbenih oznaka, tako da je 1818. na rtu Lako kod Savudrije prema projektu Pietra Nobilea, izgrađen prvi od 72 svjetionika i oko 300 pomorskih i lučkih svjetala na istočnoj jadranskoj obali. Nakon toga na istarskoj obali izgrađeni su: Porer 1846., Sv. Ivan na pučini 1853., rt Kumpar (Pula) 1860., rt Sottile (Milje) 1869., Galijola 1870., rt Sv. Andrija (Rabac) 1871., rt Zub (Lanterna, Vabriga) 1872., rt Madona (Piran) 1872., Crna punta 1873., rt Bernardin (Portorož) 1873., Umag (lukobran) 1875., rt Peneda (Veli Brijun) 1877., rt Verudela (Pula) 1877., rt Marlera (kraj Ližnjana) 1882. i rt Ubas (ulaz u Raški zaljev) 1887. Građeni su od kvalitetna kamena, s prostranim i funkcionalnim interijerima. U njima je obitavalo do 20 članova posade (do 5 svjetioničara s obiteljima).

Tradicionalno svjetionici imaju izrazita fortifikacijska obilježja: čvrste su građe i malenih prozorskih otvora na kulama. Porer (31 m) i Savudrija (29 m) najviši su, dok su ostali manjih dimenzija. Gorivo za plamen svjetionika u starom i srednjem vijeku bilo je drvo, od XVI. st. i ugljen, a vatra se palila u posebnim metalnim košarama na vrhu svjetionika. Na Savudriji je 1818. kao rasvjetno gorivo upotrijebljen izgaranjem ugljena dobiven plin, koji je gorio u 42 plamička. Bio je prvi svjetlosni uređaj te vrste na Sredozemlju. Taj je sustav zbog loših obilježja napušten 1823. i zamijenjen maslinovim uljem i svjetiljkama sustava Argant. Revolucionarni sustav Fresnelovih leća primijenjen je već 1853. na Sv. Ivanu na pučini. Potkraj XIX. st. u uporabu ulaze petrolejske pare, a između I. i II. svjetskog rata i električna energija. Suvremeni su uređaji napajani preko fotoćelijskih kolektora ili su spojeni na električnu mrežu.

Od XIX. st. glavni svjetionici imaju i zvučne signale (rog, sirena), a u početku telegrafije bili su i semaforske stanice, odnosno sredstvo komunikacije između brodova i kopna. U Savudriji talijanske su vlasti 1920-ih radi gradnje novoga htjele srušiti najstariji »suvremeni« svjetionik na Jadranu, ali je novi naposljetku izgrađen u Trstu (Faro della Vittoria). Potkraj II. svjetskog rata pri povlačenju njemačke vojske uništeni su svjetionici Ubas, Galijola, Umag, Sottile i Sv. Andrija, dok je Savudrija bila minirana, ali je spašena u posljednji trenutak.

Nekad je na istarskim svjetionicima živjelo i radilo tridesetak svjetioničara, a danas ih je, zahvaljujući automatizaciji još samo nekolicina zaposlena na održavanju i servisiranju: na Savudriji, Sv. Ivanu na pučini i na Poreru. U posljednje su vrijeme svjetionici uključeni u turističku ponudu, pa se svjetioničarski stanovi iznajmljuju kao turistički apartmani.

Slike