Seljačke bune, pobune seljaka podložnika protiv feudalnih gospodara do kojih dolazi zbog teška gospodarskog i socijalnog položaja, povećanja naturalnih, novčanih i radnih davanja, ograničavanja lokalne samouprave (u komunima), lošeg postupanja feudalaca pri ubiranju poreza i traženja dodatne radne obveze u obrađivanju zemlje ili održavanju utvrda.

Prilike su od XV. st. dodatno otežavali ratovi s Osmanskim Carstvom te mletačko-austrijski sukobi koji su u Istri dovodili do pustošenja, stradanja ljudi, prekida trgovine, pojave epidemija kuge, kolere i drugih bolesti, povećanja urbarijalnih davanja za potrebe rata i utvrđivanja kaštela.

Najveći dio buna dogodio se u austrijskom dijelu Istre, gdje su tereti bili veći i gospodarsko stanje složenije. Do prve značajne pobune seljaka na području Pazinske knežije došlo je 1409. Razlog je bilo povećanje novčanih davanja i tlake, koje je nastojao provesti Rambert II. Walsee. Dobro pripremljeni pobunjenici iz pazinskog su kaštela uspjeli istjerati kapetana i njegovu posadu, ali je buna ugušena uz pomoć čeških plaćenika, a vođe strogo kažnjene.

Do bune seljaka širih razmjera došlo je u Pazinskoj knežiji i 1571. U ime Habsburgovaca u njoj je sudjelovao Adam Cvetković (1560.-72). Za njegove uprave 1571. sastavljen je popis kućedomaćina s veličinom posjeda, popisom kultura koje se uzgajaju i povećanih davanja. Zbog neobjektivnosti popisivača i straha seljaka od povećanja nameta došlo je do prosvjeda i pobune koja je silom ugušena, ali je utjecala na daljnje prilike i na to da se urbar, koji je bio na snazi, ne koristi i da se poslije dijelom izmijeni. Novi je urbar sastavljen 1573., kada je austrijski nadvojvoda Karlo preuzeo upravu nad Pazinskom knežijom, a potvrđen je tek 1578.

Do pobune seljaka na području lupoglavske gospoštije 1574. došlo je zbog nametanja rabote pri popravku lupoglavskoga kaštela i povećanja drugih nameta. Na Gračašćini su se 1653. seljaci bunili zbog povećanja nameta, načina na koji su pojedini službenici prikupljali naturalna i druga davanja, te zbog miješanja u izbor župana i sudaca. Poreze su u Pazinskoj knežiji tada utjerivali Annibale Bottoni i njegov tajnik, koji su tijekom pobune pobjegli u Pićan, ali su ih seljaci ondje uhvatili i ubili. Vođe pobune su nakon njezina gušenja bili strogo kažnjeni, a predstavnici carskog povjerenstva i župani prihvatili su obveze iz urbara iz 1578. i 1.000 spudi vina ratne odštete. Do nove opasnosti od izbijanja seljačke bune došlo je u Pazinskoj knežiji 1712., za uprave obitelji Turinetti de Priè, također zbog povećanja i načina prikupljanja urbarijalnih davanja. U Pićnu i okolici seljaci su se bunili 1746. i 1747. iz sličnih razloga kao u XVII. st.

Izvan Pazinske knežije došlo je u XVII. i XVIII. st. do više buna i sukoba puka s vlašću na području Gospoštije Kastav. Bune na Kastavštini bile su povezane s neprihvaćanjem nametnutih povećanih nameta temeljem promjena statuta 1635. Do pobuna i sukoba došlo je 1638., 1666., 1684., 1695., 1709., 1723., 1738. i 1756., a posljednja buna bila je u Veprincu 1772., godinu prije ukidanja isusovačkoga reda, koji je imao upravu nad Gospoštijom. Kastavske bune bile su usmjerene protiv povećanja nameta pa su se vodile pod sloganom »Borba za stare pravice«. Posljednja buna seljaka na području srednje Istre izbila je 1847., neposredno prije revolucionarne 1848. i ukidanja kmetstva.

Do pobune je došlo u Lupoglavu i okolici, tada na području Istarskog okruga, a priključili su se seljaci s područja Cerovlja, Boruta i Pazinskih Novaka. Sve su pobune u Istri bile gušene oštrim mjerama vlasti, često i uz pomoć stranih plaćeničkih postrojba, no postupno su utjecale na društvene prilike sve do ukidanja feudalnih odnosa sredinom XIX. st.