Salata, Francesco, političar i povjesničar (Osor na Cresu, 17.IX.1876. - Rim, 10.III.1944.).

Studirao je pravo u Beču i Grazu. Novinar tršćanskoga dnevnika Il Piccolo i glavni urednik mjesečnika Vita Autonoma, stranke Società Politica Istriana, u kojoj je bio tajnikom. Bio je članom glavnog odbora stranke Lega Nazionale i zastupnikom u Istarskome saboru, o reformi kojega je objavio izborni pravilnik za Istru prema novom zakonu (Il regolamento provinciale e il regolamento elettorale provinciale per l'Istria secondo la nuova legge. Manuale pratico, 1908).

Na početku I. svjetskog rata sklonio se u Italiju, gdje je objavio zbirku dokumenata o pravu Italije na Trst i Istru (Il diritto d'Italia su Trieste e l'Istria, 1915.), te se zaposlio pri Civilnom odjelu glavnog stožera talijanske vojske (Affari civili del Comando supremo dell'Esercito italiano). Godine 1919.-22. bio je na čelu Središnjeg ureda novih pokrajina (Ufficio centrale nuove province), sa zaduženjem izvanredne uprave u Julijskoj Veneciji. Bio je u povlaštenim odnosima s predsjednikom vlade Francescom Saverijom Nittijem, a poslije, za predsjedanja Giovannija Giolittija, sudjelovao je u pregovorima o Rapalskom ugovoru. Godine 1920. imenovan je državnim savjetnikom (consigliere di Stato), a potom, zbog istaknuta prinosa domovini, i senatorom Kraljevine Italije.

Po dolasku Benita Mussolinija na vlast politički je marginaliziran, ali su mu dodijeljena višestruka zaduženja u znanstvenim ustanovama. Svoja je stajališta i rad na čelu Središnjeg ureda novih pokrajina obranio u djelu Per le Nuove Province e per l'Italia, Discorsi e scritti con note e documenti (1922.). Objavio je mnogobrojna povijesna djela, među kojima Guglielmo Oberdan (1924.), Nazario Sauro (1926.), Per la storia diplomatica della Questione Romana (1929.), Il Patto Mussolini (1933.). U mladosti napisao knjigu L'antica diocesi di Ossero e la liturgia slava (1897.).

Godine 1936.-37. bio je veleposlanikom u Beču.