Protestantska književnost, književnost nastala u Europi u doba reformacije usmjerene na navještanje evanđelja govorenom i tiskanom riječju na narodnim jezicima, a u kontekstu djelovanja Martina Luthera, Johannesa Calvina, Filipa Melanchtona i njihovih sljedbenika. Hrvatska protestantska književnost nastala je u drugoj polovici XVI. st., zahvaljujući radu hrvatske tiskare u Urachu, a najviše su joj pridonijeli djelatnici s istarskog sjevernoprimorskog područja: S. Konzul Istrijan, Antun Dalmatin, Juraj Juričić, Juraj Cvečić, Leonard Merčerić, Matija Živčić, Ivan Fabijanić, Frane Klej, Vunko Verneković i dr. Svi su bili usmjereni na prevođenje i korigiranje hrvatskih knjiga, koje su se tiskale glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Formiranju hrvatske tiskare umnogome je pomogao P. P. Vergerio ml. i barun Ivan Ungnad (1493-1564), njem. knezovi na čelu s vojvodom Kristofom od Württemberga te car Maksimilijan II. Hrvatski su se protestanti u uraškoj tiskari koristili predlošcima ponajboljih teologa: M. Luthera, I. Brenziusa, F. Melanchtona i dr. 

Djela protestantske književnosti prema sadržaju i namjeni mogu se klasificirati kao: pokusni listovi - glagoljički (1560) i ćirilički (1561); početnice (abecedariji) - glagoljske i ćiriličke (1561); katekizmi - glagoljički, ćirilički i latinički (1561., 1564); Sveto pismo - Novi zavjet glagoljički (I. dio 1562., II. dio 1563), ćirilički (1563) i knjiga Proroka (1564); dogmatsko-katehetska djela: Artikuli, edni kratki razumni nauci (1562), Spovid i spoznanje prave krstjanske vire (1564), Bramba (1564); propovijedi sadržane u Postilli (glagoljičke 1562., ćiriličke 1563., latiničke 1568) - posljednja je tiskana u Regensburgu i bila je namijenjena Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj oko današnjega Željeznog; teološke rasprave: Razgovaranje među papistu i jednim luteran (1555), Beneficium Christi. Govorenje vele prudno (glagoljičko 1563., latiničko 1565); liturgijski priručnici: Crkveni ordinalic (1564). S obzirom na ugl. istar. podrijetlo hrvatskih prevoditelja, duhovna tradicija hrv. glagoljaštva s jezične je strane pomogla razvoju protestantske književnosti, i to liturgijskim tekstovima, teološkom i crkv. nazivljem te gotovim prijevodima evanđelja (Bernardinov lekcionar, 1495). Najvažnije je djelo protestantske književnosti prijevod na hrvatski Novoga zavjeta(1562-63), tiskan glagoljicom i ćirilicom. U XVII. st. odjek protestantske književnosti posvjedočen je i u Hrvata u zapadnoj Ugarskoj, i to crkvenim pjesmaricama Grgura Mekinića Duševne pesne (1609. i 1611), posvećenim Jurju Zrinskome a tiskanim u Sv. Križu kraj Šoprona. Hrvatska protestantska književnost uglavnom je ostala izdvojenom pojavom u kontekstu hrvatske književnosti XVI. st., jer nakon prestanka rada tiskare u Urachu (1565) i zbog jake protureformacije u Hrvatskoj nije bila široko prihvaćena. Reformacija, pak, nije autohtono nastala na hrvatskom kulturnom i vjerskom prostoru, nego su je iz Njemačke i Ugarske posredovali pojedinci. Društveno-politička situacija nije pogodovala njezinu institucionalnom razvoju, zbog protivljenja habsburškoga cara Ferdinanda I., kojega su hrvatski plemići izabrali i za hrvatskog kralja. Djela hrvatske protestantske književnosti, koja su danas pohranjena u europskim knjižnicama, bogat su izvor za proučavanje povijesti hrvatskog jezika te glagoljice i ćirilice, hrvatskog tiskarstva u egzilu, iluminacije knjiga te prijevoda Biblije na hrvatski.