Lucidar (srednjovj. lat. Elucidarium, od elucidare: rasvijetliti, objasniti), srednjovjekovna knjiga općega znanja, dijelom slična sadašnjim enciklopedijama. Pisana je u obliku dijaloga, tj. učenikovih pitanja i učiteljevih odgovora i poduka o teologiji, alkemiji, magiji, astronomiji, geografiji i dr. znanjima. Takvih je knjiga na latinskom jeziku u Europi bilo već u XII. st. 

Jedna je redakcija s latinskog jezika prevedena na njemački te s njemačkoga na češki, a naši su je glagoljaši s češkoga preveli na hrvatski u prvoj pol. XV. st. Općenito su nacionalne redakcije (njemačka, češka, talijanska i naravno hrvatska) prerađivane tako da su svjetovni sadržaji prevladavali nad vjerskim. Glagoljaš koji je prevodio s češkoga vjerojatno je bio iz Istre, što se ogleda iz opisa Istre i Učke: »Vaspet je jedna vlast (zemlja), jaže zovet se Istrija. I v tej zemlji je jedna gora, jaže zovet se latinski Olimfos, ježe je Učka. I te gori visokost ide daže pod oblaki«. Tako stoji u Žgombićevu zborniku. Sačuvana su tri cjelovita glagoljska prijepisa Lucidara - u Žgombićevu (f. 11-23, XVI.st.) i Petrisovu zborniku (f. 196-210, 1468), te u još jednom zborniku iz XV. st. Jedna redakcija sačuvana je i na latinici, u prijepisu iz 1533. Šibenčanina Gverina Tihića, koji je kao javni bilježnik u Rijeci (1546) isprave pisao na latinskom, ali i na hrvatskom, glagoljicom.