Kirac, Luka, svećenik, narodni preporoditelj, političar i proučavatelj istarske prošlosti (Medulin, 27.IX.1860. - Rakotule, 3.I.1931.).

U rodnome Medulinu završava osnovnu (pučku) školu, a gimnaziju u Senju i Rijeci, financijski potpomognut od strane Jurja Dobrile. Fakultetsko obrazovanje stekao je u goričkoj bogosloviji 1884. Zaređen je naredne 1885., od kada počinje obnašati svećeničku službu u više istarskih mjesta: Marčani, selima Poreštine, Krnici, Raklju, Barbanu, Ližnjanu, Medulinu i Rakotulama.

Još se tijekom školovanja „zanosio idejama narodnog preporoda i Starčevićevim pravaštvom", što ostaje trajna odrednica njegova karaktera prvi put vidljiva za službovanja u Ližnjanu (1895.-1908.), kada aktivno surađuje s vodstvom hrvatskog nacionalnog pokreta na čelu s Matkom Laginjom. Zamah aktivnosti očituje se premještanjem u rodni Medulin 1908., gdje kao župnik provodi narednih šest godina.

Zalaganje za interese običnoga puka na svakom od dotadašnjih mjesta službovanja rezultiralo je prijedlogom kolega svećenika i župljana za aktivnim političkim angažmanom u Istarskom saboru, u koji biva izabran zajedno s drugim istaknutim Medulincem Ivanom Zucconom. Tamo aktivno participira od 1908. do 1914., kada je ponovno izabran, zalažući se uglavnom za bolesne i siromašne na selu gdje su uvjeti života i liječenja bili na niskoj razini.

U Medulinu je osim svećeničkih zadaća radio i na razvijanju nacionalne svijesti: sudjeluje u radu Narodne čitaonice, predsjednikom je Medulinske posujilnice, osnivač ribarske zadruge, zapaženi član Konzumnog društva, osoba koja radi na promidžbi Medulina kao turističkog mjesta, sudjeluje u osnivanju Hrvatskog sokola Medulin 1911., dograđuje drugi toranj zvonika crkve sv. Agneze te iz tamošnjeg župnog ureda prenosi važne dokumente u Arhiv JAZU (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) u Zagrebu, sačuvavši ih na taj način do danas.

Izbijanjem Prvoga svjetskoga rata kao „nepoželjan" dospijeva u prvu, dvomjesečnu internaciju u Ljubljanu. Druga je uslijedila odmah po ulasku Italije u sukob 1915., kada počinje dijeliti sudbinu naroda južne Istre po logorima u unutrašnjosti Austro-Ugarske Monarhije.

Poslije rata je uslijedilo novo šikaniranje, ovoga puta od talijanskih vlasti: najprije zbog doprinosa „nacionalnoj stvari" kao politički nepodoban 1919. i 1920. biva pritvoren na Liparima te Sardiniji, a povratkom u Istru mu se zabranjuje služba u staroj župi, nakon čega mještani Medulina u veljači 1920. prikupljaju 223 potpisa bezuspješno tražeći njegov povratak. Godine 1920. je raspoređen u zabačene Rakotule na Motovunštini najprije kao privremeni svećenik, a nakon što 1924. odbija umirovljenje, imenovan je župnikom te ostaje na toj službi do smrti.

Unatoč ograničenom kretanju i učestalim prijetnjama od strane fašističkih dužnosnika, aktivno sudjeluje u političkom društvu Edinost iz Trsta. No njegov „najvažniji" posao tijekom rakotulskog razdoblja bijaše pisanje povijesnog djela Crtice iz istarske povijesti, koje je priveo kraju 1928., a objavljeno tek 1946. u Zagrebu.

Sahranjen je na Sveta tri kralja 1931. u Medulinu, prema nekim procjenama u nazočnosti oko 2.000 ljudi.

Godine 1998. u Medulinu mu je postavljena spomen-ploča, a u Puli jedna ulica nosi njegovo ime.