Grado (slov. Gradež), jadranski obalni grad u sjeveroist. Italiji (45°41′N; 13°23′E; 1 m nadm. vis.); 8872 st. (2002). Leži na priobalnom otoku uz Tršćanski zaljev, na sprudu lagune koju tvore nanosi Soče, Nadiže i Ause. Osnovan je u V. st. kad su se na to mjesto pred Hunima sklonili stanovnici Akvileje na čelu s patrijarhom. Langobardi su u Akvileji 568. ustoličili novoga patrijarha, kojega je papa priznao 700., pa je između Grada i Akvileje nastao spor oko pitanja tko ima pravo na kontinuitet, a time i primat u crkvenopravnom pogledu, na sjev. Jadranu. Spor je riješen 827. na sinodu u Mantovi, gdje je Akvileja dobila za pravo, a Grado je sveden na razinu župe. 

Iz V. i VI. st. potječu najvažniji spomenici, uglavnom sakralnoga karaktera: bazilika sv. Eufemije, bazilika sv. Marije, osmerokutna krstionica, kao i urbanistička shema kaštela opasanoga bedemima sa svih strana. Tijesne veze Grada s Venecijom potom su ga dovele u potpunu ovisnost o Mlečanima. Od XII. do XIII. st. dobro je dokumentirano postojanje slobodne komune pod zaštitom Mletaka i pod upravom mlet. kneza. U sr. vijeku i ranom novom vijeku Grado je bilo malo ribarsko središte bez mnogo mogućnosti razvoja i širenja, a u dr. pol. XIX. st. počeo je razvoj kao turističkoga središta, i to posebno nakon službenog priznanja lječilišnog statusa 1892. Turistička ekspanzija osobito je jako razvila mjesto u dr. pol. XX. st., kad su oko pov. jezgre izgrađene nove turističke četvrti (Città Giardino, Pineta, Primero, Val Goppion). Uz ribarstvo ima razvijenu i prehrambenu industriju.