Mletačka Republika (Republika Sv. Marka; tal. Repubblica di Venezia, kasnije Repubblica Veneta; venecijanski Repùblega de Venèsia, kasnije Repùblega Vèneta; tradicionalno Presvijetla Mletačka Republika, tal. Serenissima Repubblica di Venezia, ven. Serenìsima Repùblega Vèneta), pomorska i trgovačka republika koja se razvila oko grada Venecije (Mletci), a uz ostala područja na Jadranu i istočnom Sredozemlju više je stoljeća obuhvaćala i velik dio Istre.

Područje lagune bilo je naseljeno prije početka migracija iz zaleđa (569.-637.), što su ih prouzročili Langobardi približavanjem Padskoj nizini. Venecija je bila uključena u Ravenski egzarhat, koji je njome upravljao s pomoću akvilejskih patrijarha. Zatim se osamostalila i 692. uspostavila ustanovu dužda (dogado), koja se temeljila na političkoj i gospodarskoj moći najutjecajnijih građana. Nakon pada Ravene (751.) i pokušaja Karla Velikoga da je pripoji (810.), stvara se gradska jezgra (Venetia), koja počinje trgovačku ekspanziju na Jadranu. Dalmatinski gusari i Saraceni dugo su ometali to širenje no pod vodstvom dužda Petra Orseola II. (991.-1008.) Mlečani uspijevaju nametnuti svoju prevlast.

Istarskim obalnim gradovima počinju se približavati u X. st., isprva kao zaštitnici od feudalnih gospodara (prvi ugovor s Koprom sklopljen je 932.). Nakon uspostavljanja dobrih odnosa s njemačkim i bizantskim carem, Venecija postiže toliko čvrstu političku snagu da bez posljedica može prebroditi papinsko-carske borbe i normansko napredovanje na južnom Jadranu (XI.-XII. st.). Pod Pietrom Polanijem (1130.-48.) osniva se Vijeće mudraca (Consiglio dei savi), koje ima izvršnu vlast vezanu za ograničavanje duždeve moći, čime nastaje mletačka komuna (comune Veneciarum), na čelu s moćnim trgovačkim obiteljima. Zauzeće Zadra 1202. i stvaranje Latinskoga Carstva 1204. tijekom IV. križarskoga rata omogućuje stvaranje prvih mletačkih posjeda na Sredozemlju, zbog čega dolazi do sukoba i s Đenovom. Unatoč teškom porazu u bitci kraj Korčule 1298. i političkoj krizi koja se pojavila 1300., Venecija je uspjela ojačati svoje pomomske i trgovačke posjede zahvaljujući stabilnosti svojih institucija. Nasljednost zakonodavnoga tijela (tzv. serrata del Maggior consiglio 1297.), ali i stvaranje novih organa vlasti (Vijeće desetorice, Consiglio dei dieci, 1310.) trebalo je obuzdati svaku opoziciju unutar trgovačke oligarhije koja je dominirala gradom. Teško pogođena kugom 1348., Venecija je pretrpjela tešku demografsku i političku krizu, koja je potrajala sve do pobjedničkoga rata za Chioggiu (1378.-81.).

Nakon pobjede nad moćnom ligom u kojoj su se nalazili Đenova, Firenca i ugarski kralj, dolazi do ekspanzije u Terrafermi: zauzeto je zaleđe prijestolnice (1402.-20.), Brescia (1426.) i Bergamo (1428.), a daljnje je napredovanje na rijeci Addi zaustavio milanski vojvoda. Mirom u Lodiju (1454.) Mletačkoj su Republici priznati novostečeni posjedi. Njezino se područje tada protezalo od Bergama do Istre, a obuhvaćalo je i Ravenu te neka područja u Romagni. Osvojivši Buzet i Kaštel (1421.) ovladala je najvećim dijelom Istre, osim srednjeg dijela (Pazinska knežija). Savez između pape, Francuske (zauzela Milansko vojvodstvo), Španjolske i Carstva (Kambrejska (Cambraiska) liga, 1508.) doveo je do poraza Mlečana (bitka kraj Agnadella, 1509.), koji su morali odustati od posjeda u Romagni (mir u Bologni, 1530.).

Opadanje prometa na Sredozemlju nakon otkrića Amerike i napredovanja Osmanlija označilo je konačan kraj i mletačke trgovačke moći: u korist sultana Mletačka je Republika izgubila Cipar (1569.), Kandiju i Famagustu (1669.) te Moreju (1718.). Nakon što su mletačku Terrafermu 1796./97. zauzele francuske postrojbe i izravno zaprijetile Gradu na Lagunama, Veliko vijeće je 12.V.1797. proglasilo ukinuće Republike te je istom s položaja odstupio posljednji mletački dužd Ludovik (Lodovigo) Manin. Potom je Campoformijskim mirom u listopadu iste godine Napoleon teritorij nekadašnje Republike Sv. Marka prepustio Austrijskom Carstvu. Došavši ponovno pod francusku vlast (Požunski mir, 1805.) Venecija je uključena u Italsko Kraljevstvo, a poslije Bečkoga kongresa (1815.) vraćena je Habsburgovcima, pretvorivši se u gospodarsko i kulturno središte drugoga reda.

Neprijateljsko stajalište prema bečkoj vladi otvoreno je iskazano tijekom pobune 1848., kada su Austrijanci otjerani, a proglašena je Republika Sv. Marka (23.III.1848., Daniele Manin). Izdržavši dugotrajnu opsadu, kapitulirala je 11.VIII.1849. Tijekom III. rata za neovisnost, 1866. pripojena je Kraljevini Italiji.