Dramma Italiano (Talijanska drama), stalni glumački ansambl na talijanskom jeziku Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, koji od osnutka Kazališta i postavljanja njegove uprave 4.I.1946. djeluje uz još tri njegove jedinice (Hrvatska drama, Opera i Balet).

Prvi joj je direktor bio Tullio Fonda. Jedini je profesionalni manjinski kazališni ansambl na talijanskom jeziku u Hrvatskoj i jedini izvan Italije. Glavni cilj bio joj je, pogotovo prvih godina nakon II. svjetskog rata, održati i širiti talijansku kulturu te biti sredstvo akulturacije, prikazujući tekstove inozemnih i domaćih autora, koji su većini posjetitelja bili gotovo nepoznati. Prva predstava Talijanske drame, Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26.XI.1946. u režiji Emilija Della Gatte. Od svibnja do srpnja 1946. priredila je svoju prvu turneju u Istri, koja je i poslije ostala temeljnom i obveznom u njezinu djelovanju. Od 1946. do 2004. izvedeno je više od 280 premijera, poglavito tekstova talijanskih autora, pripadnika talijanske nacionalne zajednice, ali i hrvatskih i dr.

Nakon uspješna početka i dobra odaziva publike najteža kriza Talijanske drame nastupila je 1949., u doba prvih opcija (ansambl je bio gotovo prepolovljen, jer su otkaz dobili svi glumci koji su optirali za talijansko državljanstvo), a trajala je sve do 1961. Smanjenje broja Talijana u Rijeci i Istri dovelo je do velikog pada broja gledatelja. Nestalo je i prijašnjeg uobičajenog tjednog prikazivanja predstava, a u Rijeci se svaka predstava reprizirala samo jednom. Uprava je poteškoće nastojala prevladati smanjenjem repertoara, a Talijanska drama pretvorila se u narodno kazalište koje je postavljalo zabavne predstave, prikladnije za amaterske družine nego za profesionalni ansambl. No osim tekstova kao što su L'antenato (Carlo Veneziani), Ostrega, che sbrego! (Arnaldo Fraccaroli), Nina, no far la stupida (Arturo Rossato i Giàn Capo) i Paparino (Dino Falconi) repertoar je obuhvaćao i zahtjevnija djela: Spettri (Henrik Ibsen), La dodicesima notte (William Shakespeare), Medea (Euripid), La signora delle camelie (Alexandre Dumas) i dr. Jedan od pokušaja onemogućivanja rada Talijanske drame bio je i nenajavljen otkaz četrnaestorici djelatnika 24.II.1956. Nastojanje da se ansambl svede na tri ili četiri glumca i preseli u drugo sjedište nije uspjelo zbog reakcije direktora Osvalda Ramousa. Sačuvana je i financijska potpora za istarsku turneju 1956.

Do preporoda je došlo 1960-ih zahvaljujući nizu promjena u ustroju sezona i sve češćoj suradnji s Italijom. Posredovanjem Narodnog sveučilišta u Trstu (Università Popolare di Trieste) angažirani su poznati talijanski redatelji i glumci (Spiro Dalla Porta-Xidias, Francesco Macedonio, Giuseppe Maffioli, Diana Torrieri), koji su unijeli mnoštvo novina i modernizirali predstave. Zatvaranje kazališta 1.I.1970. radi obnove utjecalo je i na rad Talijanske drame, a broj se gledatelja smanjio, najviše zbog privremenog sjedišta, koje publika nije voljela. U Italiji je Talijanska drama prvi put nastupila 1974. s predstavom La Fiorina (Angelo Beolco, zvan Ruzzante) na smotri Teatro Oggi u Goriziji. Predstava L'Avaro (Škrtac) M. Držića u režiji G. Maffiolija izvedena je u kazalištu Parioli u Rimu, a zatim je 1980. prikazivana u drugim talijanskim gradovima (Forlì, Ferrara, Argenta, Ravena, Cesena i Trst).

Do smjene naraštaja među glumcima došlo je 1978., kada su se u mirovinu povukli Gianna Depoli, Angelo Benetelli, Ada Mascheroni i Nereo Scaglia, koji su više od trideset godina nosili djelatnost ansambla. Njihova su mjesta popunili: Ester Vrancich, Giulio Marini, Galliano Pahor, Bruno Nacinovich i Elvia Nacinovich, ali na početku 1980-ih ansambl je zbog nedostatka glumaca i financijskih sredstava došao do granica opstojnosti. Stoga je prvi put smanjen broj predstava (s prijašnjih 5 na 2 do 3). Kazalište je opet otvoreno 27.XI.1981., iako je tek od kazališne sezone 1982/83. ponovo pokrenuta cjelovita djelatnost u matičnoj kući. Sezona 1985/86. otvorena je izvedbom drame Luigia Pirandella Sei personaggi in cerca d'autore u režiji Nina Mangana. Predstava je kandidirana za Festival malih i eksperimentalnih scena (MES) u Sarajevu, gdje je dobila dobre kritike, a Mangano bio nagrađen za režiju. Zahvaljujući ponajprije sve češćim koprodukcijama s talijanskim kazališnim kućama, Talijanska drama oživjela je u 1990-ima, a 1992. dobila je nagradu A. G. I. S. (Associazione Generale Italiana dello Spettacolo) za prinos razvoju kazališnoj umjetnosti i građansku poruku kazališta zajednicama Istre i Dalmacije. To je priznanje, zajedno s onim koje joj je 1990. dodijelio Istituto del Dramma Italiano di Roma, potvrdilo da je ansambl zapažen i izvan državnih granica.

Ravnateljem je 1997. postao Sando Damiani, koji se prihvatio borbe za povratak publike talijanske zajednice i za definiciju »razloga postojanja« koji bi Talijanskoj drami priskrbio jedinstven položaj u kazališnom krugu područja na kojem djeluje. Ansambl je morao postati pokretač triju kultura: talijanske, hrvatske i slovenske, njegujući istodobno i kreativnost pripadnika talijanske nacionalne zajednice. Postavljani su tekstovi suvremenih svjetskih pisaca i hrvatskih autora (Miroslav Krleža, Miro Gavran, Marin Držić), suvremenih talijanskih dramaturga (Mario Moretti, Gaetano Ghigo de Chiara, Francesco Randazzo, Dario Fò) i pripadnika talijanske manjine (Giuseppe Rota, Laura Marchig, Elvia Nacinovich, Alessandro Damiani). To je pridonijelo rastu ugleda Talijanske drame i u Italiji, ali je negativno utjecalo na njezine istarske turneje, koje su zbog manjka prostora koji bi odgovarao potrebama predstava sa sve zamršenijom i opsežnijom scenografijom postale rjeđe.

Talijanska drama je 2002. »za velik doprinos širenju i promoviranju talijanskog kazališta u inozemstvu« dobila prestižnu nagradu Flaiano, koja je prvi put dodijeljena nekoj ustanovi. Djelatnost ansambla nastavlja se s novim inicijativama kao što je »Dramma in rete«, jedinstven talijanski telematički dramaturški natječaj, pokrenut u suradnji s Associazione Nazionale dei Critici di Teatro (ANCT). U novije doba ponovo su pokrenute i jutarnje predstave za školsku djecu, koje su prethodnih godina postigle velik uspjeh, a nastavljaju se i koprodukcije s talijanskim kazališnim družinama.

Od 2004. ravnateljica je bila L. Marchig, potom od 2014. Leonora Surian, pa 2016. Giuseppe Nicodemo, a od kraja iste godine Rosanna Bubola. Od travnja 2018. ravnatelj je Giulio Settimo.