Camerata, Giuseppe, slikar (Venecija, 1676. - Venecija, 3.I.1762.).

Bio je učenik i suradnik u radionici Gregorija Lazzarinija. Prvi se put spominje u slikarskoj bratovštini 1700., a 1756. među osnivačima je venecijanske Akademije lijepih umjetnosti.

Od mnogobrojnih djela u Veneciji koja spominju izvori (crkve S. Marcuola, S. Maria dei Servi, S. Polo) sačuvano je tek nekoliko slika: Čudo sv. Eustahija, 1710.-20. (S. Stae), Uspon na Kalvariju (Spirito Santo) i Čudo sv. Girolama Miania (S. Giacomo dell'Orio). U kompleksu crkve S. Simeone Piccolo nalazi se Cameratina zidna slika s motivom anđela koji pokazuje model crkve sv. Šimunu i Judi.

U potonjoj fazi, kada su venecijanske slikarske radionice bile na vrhuncu, Cameratini su naručitelji bili iz konzervativne istarske sredine, gdje je i sačuvan znatan dio njegova opusa. Narudžbe dviju slika za župnu crkvu u Bujama: Čudo i Mučenje sv. Servula te oltarne slike Bogorodica s Djetetom, sv. Maurom i Eleuterijem (1749.) u Poreču povezane su s novigradskim, a potom i porečkim biskupom Gasparom Negrijem. U bivšem franjevačkom samostanu u Kopru sačuvan je Cameratin ciklus stropnih kompozicija: Bezgrješno začeće, Sv. Antun Padovanski pobjeđuje Herezu i Sv. Franjo s anđelima. Nedavno su mu pripisane još dvije pale: Raspeti Krist sa sv. Jelenom Križaricom u piranskoj katedrali te Bezgrešno začeće u Izoli.

Camerata pripada generaciji koja je vlastiti likovni jezik oblikovala iz XVII. u XVIII. st., a djelovao je kroz dugo razdoblje prijelomnih stilskih promjena u Veneciji, oslanjajući se na tradiciju mletačkoga seicenta i Lazzarinijevu tipologiju. Premda je slikao brzim, slobodnim potezima i rasvjetljavao paletu obogaćujući je svjetlucavim refleksima, nije postao sljedbenikom venecijanskoga rokokoa, već je ostvario samosvojan razvoj.