Učiteljište u Kopru (pravo ime K. k. Lehrerbildungsanstalt; I. r. Scuola Magistrale e di Pratica Maschile, poslije Istituto Magistrale; C. k. Možko učiteljišče v Kopru; C. kr. Mužko učiteljište u Kopru), srednja učiteljska škola ustanovljena ministarskom odlukom 1872. (umjesto tada ukinute rovinjske).

Bila je jedna od triju takvih ustanova u Austrijskom primorju. Nakon što je ukinuta učiteljska škola u Trstu i Gorici 1875. (ženska je učiteljska škola ostala), učiteljište je preuređeno u četverogodišnju školu s trima odjelima: ilirskim (hrvatskim), talijanskim i slovenskim. Službeni jezik bili su njemački i talijanski. Sedam predmeta poučavano je na materinskom jeziku (hrvatskom, slovenskom, talijanskom), a 11 na njemačkom.

U njemu su radili ugledni profesori, među kojima svećenik i pjesnik Giovanni Bennati, jezikoslovac i etnolog Ivan Koštiál te Bartolomeo (Bortolo) Gianelli, Franc Kos, Vladimir Nazor, Vjekoslav Spinčić, Saša (Aleksander) Šantel, Josip Belušić i Fran (Franjo) Franković. Među njezinim su učenicima bili glazbenik Srečko Kumar, slovenski pisac Josip Ribičič te Viktor Car Emin, Ivan Vouk, Ivan Matetić Ronjgov, Frane Baf, Fran Barbalić i Ernest Jelušić. Ravnatelji su bili: Štefan Škarica, Ivan Revelante, Ivan Markelj, Viktor Bežek.

Štrajkom 1908. polaznici (budući učitelji) postigli su da se svi predmeti počnu predavati na materinskom jeziku, a da njemački ostane samo jednim od predmeta. Ujesen iste godine hrvatski odjel preselio se u Kastav, a 1909. slovenski u Goricu. U 34 godine njezina djelovanja školu je pohađalo 700 talijanskih, 426 slovenskih i 117 hrvatskih đaka.

Talijanska učiteljska škola priključena je 1926. talijanskoj gimnaziji. Slovenska je učiteljska škola ponovno otvorena u Portorožu 1947., a 1953. preseljena je u Kopar. U njoj se školovalo 98 učitelja i 403 učiteljice do 1968., kada je priključena slovenskoj gimnaziji kao pedagoški smjer.