Židovi, u većem broju naseljavaju se u Istru tijekom XVII. i XVIII. st., iako ima tragova njihova života na tom prostoru još iz rimskog doba. U Puli je nađen nadgrobnik iz II. st. što su ga podignuli sinovi, vjerojatno helenizirani Židovi majci »štovateljici židovske vjere«. Ima podataka i iz X. st. da su Židovi boravili u Puli, te da su se neki među njima bavili zabranjenom trgovinom robljem, koje se odvozilo u Bizant (D. Gruber) i dr. Međutim, na kraju XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. Židovi su se uključili u sve istarske društvene slojeve. Tamo gdje je postojala njihova općina, npr. u Opatiji, Rijeci i Trstu, oblikovali su specifičnu zajednicu koja je uspijevala postojati usporedno i djelomice izdvojeno od ostalih društvenih čimbenika. 

Proces njihove akulturacije u Istri, započet potkraj XIX. st., tekao je prirodno. Mnogi se među njima vjerski ne opredjeljuju ili prelaze na katoličku vjeru kako bi se što više približili načinu životu svojega širega okružja, ostvaruju uspješne karijere u državnoj službi kao činovnici, suci, odvjetnici, pisari, vojnici, učitelji i sl. Sudjeluju i u procesima talijanske nacionalne integracije. Mogući apriorni antisemitizam bio je ostvariv samo u onim sredinama u kojima je prevladavala novozavjetna slika o Židovima ili negativni odnos prema zelenaštvu. U razdoblju 1900-18. u Istri živi stotinjak židovskih obitelji, poglavito u većim urbanim središtima. Dio njih iselio se u prvim godinama nakon I. svjetskog rata. Među onima koji su ostali bilo je trgovaca, liječnika, poduzetnika, obrtnika i dr. u Puli, Rovinju, Poreču, Piranu, Izoli, Portorožu, Kopru, osobito u Trstu te u Lovranu i Opatiji. Većina njih odbacila je fašizam kao neprihvatljivu ideologiju, iako ih se određen broj nalazio u fašističkom pokretu, neki čak kao visoki fašistički dužnosnici. Protužidovska kampanja u Italiji počela je oko 1935., kad i rat u Etiopiji. Bila je to priprema javnosti za zakonske odredbe o rješenju židovskog pitanja i uvedbu posebnoga državnoga tijela Generalne direkcije za demografiju i rasu i rasnih zakona 1938. Tada se pojačao proces njihove društvene i političke marginalizacije i pretvaranja u građane drugoga reda. Ipak, fašističko protužidovstvo drugačije je od nacističkoga: ono je selektivno i nije drastično. Kako bi izbjegli diskriminaciju, Židovi djelomice prelaze na katoličku vjeru, odnosno protestantizam. U II. svjetskom ratu pojačan je nadzor nad Židovima koji su u Istru dolazili s područja Nezavisne Države Hrvatske. Otvoreni su za njih sabirni logori u Lovranu, a poslije u Kraljevici, Bakru i Rabu (ukupno 3366 Židova). Nakon kapitulacije Italije zatočeni su Židovi oslobođeni i veći se dio njih priključio NOP-u. Oko 200 Židova koji se nisu uključili u NOP, i tako sklonili od progona, stradalo je nakon dolaska Nijemaca u nacističkim logorima. Stradali su tada od Nijemaca i Židovi koji su bili u fašističkoj stranci. Nakon II. svjetskog rata u Istru dolaze židovske obitelji iz drugih krajeva Hrvatske i tadanje Jugoslavije, i one su se u potpunosti uključile u novu istarsku sredinu.