Ravenski egzarhat, područje bizantske vlasti u Italiji u ranom srednjem vijeku.

Poznat je i pod nazivom Italski egzarhat. Osnovan je u drugoj polovici VI. st., vjerojatno za cara Mauricija (582.-602.), kad je Bizantsko Carstvo bilo ugroženo na gotovo svim granicama. Prisiljen na aktivnu obranu same državne jezgre, car se opredijelio za defenzivu u udaljenim zapadnim pokrajinama. Osnovna je namjera bila osposobiti Italiju (u kojoj su Langobardi napadali bizantski posjed) i Afriku za obranu vlastitim snagama. Učinkovita obrana tih pokrajina zahtijevala je da njihovi upravitelji budu prije svega vojskovođe, pa su one povjerene vojnim zapovjednicima s naslovom egzarha, te se otad nazivaju egzarhatima (Ravenski i Kartaški egzarhat).

Posjedničko stanovništvo, koje je i najviše bilo motivirano, aktivno je uključeno u obranu egzarhata, jer je novi ustroj uz posjedovanje zemlje vezao obvezu vojne službe. Tako je uprava tih dviju pokrajina postupno militarizirana, a upravitelj je postao vrhovni civilni i vojni poglavar u jednoj osobi. Nekadašnje su italske provincije pretvorene u vojvodstva (dukate) kojima su upravljali duksi, podređeni egzarhu u Raveni. Osnivanjem dvaju egzarhata započelo je razdoblje militarizacije uprave Bizantskog Carstva i oni će poslužiti kao uzor pri kasnijem ustroju temata.

Ravenski egzarhat obuhvaćao je Mletački, Pentapolski (Petograđe, od Riminija do Ancone), Rimski, Napuljski, Apulijski i Kalabrijski dukat te Istru (jedno vrijeme podređenu mletačkom duksu) i Ravensku oblast, a možda kraće i Dalmaciju.

Istrom je upravljao vojni magistar (magister militum), podređen uglavnom izravno egzarhu. Egzarhat je s vremenom gubio dio po dio svoga teritorija, sve do konačne propasti, kad ga je zauzećem Ravene oko 751. srušio langobardski kralj Aistulf. Uzrok tomu je i duboka kriza Carstva, koje nije bilo u mogućnosti aktivnije djelovati na Jadranu i pružiti mu značajniju pomoć.