Cisterna (tradicionalno šterna; lat. cisterna: nakapnica), arhitektonski element, zasebna građevina za prikupljanje kišnice.

Zbog relativno suhe klime s malo oborina i vodopropusne vapnenačke osnove s mnogo krških fenomena, gradnja cisterni oduvijek je bila nužan uvjet za preživljavanje, osobito u zapadnoj i jugoistočnoj Istri. Rasprostranjenost cisterni u antici svjedoči o tom da su pratile svaku naseobinu, bilo da je riječ o urbanim cjelinama (Pula, Poreč, Plomin, Nezakcij i dr.), ladanjskim vilama (Veli Brijun/Brion, Zorna/Sorna, Barbariga, Valbandon, Dragonera, Vižula i dr.) ili selima kasnoantičkih kolonista. Zbog toga treba pretpostaviti da su se i predantički stanovnici Istre koristili sličnim sustavom prikupljanja vode.

Rimske cisterne pojavljuju se uglavnom kao ukopane, zidane i nadsvođene građevine od kamena, a unutarnji sloj obrađen je vodonepropusnom žbukom pripravljenom od vapna, mljevene opeke, kremenoga pijeska i kadšto sitnih zrnaca vulkanskoga tufa. S vanjske su strane većinom imale klasično bunarsko krunište od kamena, ali nije isključena mogućnost da su veće cisterne, koje su služile i za navodnjavanje, mogle imati i mehanički pogon za pražnjenje vode iz posude (vjetrenjaču). Rimljani su gradili cisterne za prikupljanje kišnice čak i kada su se mogli koristiti izvorima žive vode (npr. antička vila na rtu Zorna kraj Poreča).

Tijekom srednjega vijeka nisu se bitno mijenjali oblici ni način gradnje cisterni, premda su se, zbog zapuštanja vodovodne mreže, gradile zajedničke cisterne za blokove zgrada ili pojedinačne za veće komplekse (palače, samostane i dr.). Osim utilitarne vrijednosti gradske i seoske (komunalne) cisterne građene u XVI.-XVIII. st. važan su oblikovni element, te se počesto nalaze u središtu komunalnih trgova ili bočno uz važnije građevine (Višnjan, Savičenta/Svetvinčenat i dr.), ponegdje nadvisujući razinu trga; često su ograđene balustradom i s posebno oblikovanom krunom (Umag, Buzet), tek pokatkad s udvojenom krunom (Vižinada). Poseban su slučaj cisterne u Raklju, koje su izgrađene izvan samoga naselja, i s izrazito velikim priljevnim površinama. Cisterne se nalaze i u svim kaštelima, odnosno burgovima (Kršan, Momjan, Pazin, Kostel/Pietrapelosa i dr.).

U drugoj polovici XIX. st. grade se kao prijelazne vodospreme u vodoopskrbnom sustavu i obično se smještaju na povišenim lokacijama (Kaštel u Puli), gdje se voda od izvora mehanički tlači do vodospreme, a od vodospreme se gravitacijski spušta do priključaka, tj. potrošača. Tijekom XIX. i XX. st. mijenja se tehnologija gradnje, uz veću primjenu gize za potporne stupove, a od 1930-ih uz obveznu ugradnju armiranoga betona.

Cisterne izgrađene u sklopu ruralnih kompleksa (stancija) u cijelosti se ili parcijalno grade iznad razine zemlje, ovisno o položaju kuhinje u odnosu na okolni teren.