Uljanik Brodogradilište d.d., najveće dioničko društvo Grupe Uljanik d.d. u Puli, osnovano 1992. tijekom zakonske pretvorbe društvenog vlasništva.

Smješteno je na prostoru otoka Uljanika (nekada obraslom maslinama), usred pulske luke te na susjednom obalnome području. Jedno je od najstarijih brodogradilišta u svijetu, osnovano 9.XII.1856. kao Pomorski arsenal u Puli, a između dvaju svjetskih ratova djelovalo je kao Cantiere Navale Scoglio Olivi. Nakon kapitulacije Italije 1943. Nijemci su okupirali Pulu i od brodogradilišta stvorili jaku pomorsku bazu, zbog čega je Uljanik bio izložen čestom i jakom savezničkom bombardiranju. Bilo je srušeno 70 % zgrada, uništeno 30 % opreme, a dokovi onesposobljeni. Brodogradilište je 1947. otkupljeno od obitelji Cosulich za 64 mil. lira. Cilj je bio spriječiti odnošenje strojeva i opreme iz tada teško oštećena Arsenala. S radom je započelo 10.III.1947. sa 168 radnika, a potkraj godine bilo ih je 436. Prvi direktor bio je Karlo Babić. U centraliziranom poslijeratnom gospodarstvu brodogradilištem je upravljala Centralna uprava brodogradnje u Beogradu (CUB), a prema planovima trebalo se razvijati kao malo brodogradilište za proizvodnju malih putničkih brodova, teretnih brodova manje tonaže, ratnih objekata te za dokovanje u suhim dokovima. Kako je bilo predviđeno da Pula postane ratnom lukom SSSR-a, veće brodogradilište bilo bi smetnja takvim nakanama, ali rezolucija Informbiroa promijenila je 1948. i smjer razvoja Uljanika. Novi planovi predviđali su suvremeno brodogradilište zasnovano na obradbi 15.000 tona crne metalurgije. Već na početku planirano je napuštanje zakivane konstrukcije brodskoga trupa i prelazak na zavarene konstrukcije s gradnjom u sekcijama na moderan način.

Nakon napuštanja koncepcije maloga brodogradilišta započelo je pripajanje Arsenala i Otoka u jedinstveno poduzeće (1949.). Glavni planovi razvoja Uljanika napravljeni su u Brodoprojektu, Centralnom birou za projektiranje u Rijeci, a izvedba glavnih građevinskih radova povjerena je Vojnomu građevnomu poduzeću Primorje. Radovi su sporo napredovali zbog nedostatka stručnoga kadra i materijala. Do 1950. utrošeno je oko 600 milijuna dinara, a zaposlenih je 1950. bilo 3.415. Već je tada započelo školovanje stručnoga kadra, posebice VKV i KV radnika, koji su činili okosnicu proizvodnje, pa je tako Uljanik 1950-ih imao više od 1.000 stipendista svih profila i kvalifikacija. Na Otoku su najprije osposobljena tri navoza, brodograđevna hala za strojnu obradbu, traserska sala, kisikana, električna mreža, acetilenska i kompresorska stanica te vodovodna mreža i zgrada tehn. ureda. Otok je imao tri portalne dizalice nosivosti 10 t, 15 t i 40 t. Potrebe za remontom i dokovanjem bile su velike, pa su tri suha doka, jedina na Jadranu, odmah stavljena u pogon. Opsluživale su ih stare austrijske parne dizalice na tračnicama od 10 t, 30 t i 50 t. Godišnje se u tom razdoblju dokovalo oko 60 brodova.

Za razvoj Uljanika važna je 1950., kada je započela gradnja dvaju remorkera od 200 KS (isporučeni 1951.) te dvaju motornih putničkih brodova tipa »Vladimir Nazor« od 425 brt za prijevoz 600 putnika za Jadroliniju (isporučeni 1952.). Direktorom je 1.V.1952. postao Josip Kopinič. Uz njegovo se ime vezuje suvremeni razvoj pulskoga brodogradilišta: uspio je zaokružiti proizvodnju brodske opreme i nametnuti modernu izgradnju brodskih trupova potpuno zavarene konstrukcije. Iduće je godine Uljanik, a i ostala brodogradilišta, prestao biti pod upravom CUB-a, te je odlučeno da se započne s gradnjom brodskih motora, koji su se do tada uvozili. Otkupljena je licencija za gradnju danskih sporohodnih motora Burmeister i Wain, a ugovor je potpisan 30.XII.1953. Zbog sve veće potrebe za strojevima za zavarivanje počeli su proizvoditi rotacijske strojeve za zavarivanje po licenciji Alfreda Foskia. Stvaranje elektroproizvodnje, treće važne Uljanikove proizvodnje, otpočelo je 1953., kada je ispitan prvi rotacijski agregat AZV 350A. Za daljnji Uljanikov razvoj trebalo je započeti proizvodnju velikih trgovačkih brodova, pa je 1953. potpisan ugovor s riječkom Jadrolinijom za gradnju dvaju trampera od po 10.000 brt. Do proslave stogodišnjice postojanja 1956. sve tri osnovne proizvodnje dale su prve veće rezultate: iste godine porinut je Uljanik, brod od 10.000 brt, a u njega su ugrađeni prvi veliki Uljanikov brodski motor i prva velika razvodna ploča Uljanikove proizvodnje.

U 1970-ima gradili su se tzv. mamutski brodovi, duljine gotovo 335 m i nosivosti veće od 270.000 t. Prvi brod izgrađen iz dvaju dijelova na navozu te spojen u moru posebno razvijenom tehnologijom bio je tanker Bellary, od 87.000 t i 256 m, izgrađen za naručitelja The shipping corporation of India. Izgrađena je serija od triju brodova. S razvojem tehnologije spajanja dvaju dijelova trupa u moru, bez investicija u velike suhe dokove, Uljanik Brodogradilište se ubrzo pojavilo i na tom dijelu tržišta. Od 1972. do 1976. tehnikom spajanja izgrađeno je 11 tzv. mamutskih brodova. Najveći, Kanchenjunga, od 277.120 t nosivosti, izgrađen je za naručitelja The shipping corporation of India. Godine 1983. isporučen je trup platforme Labin za »Viktora Lenca«, odnosno INU, a 1984.-86. izgrađeni su Paromi, brodovi za prijevoz 28 vagona, 46 automobila i 202 putnika, posebno projektirani za plovidbu Kaspijskim morem, rijekama i kanalima. Prvi brod za prijevoz automobila (car-carrier), za 3.500 vozila, prethodnik danas najuspješnijega Uljanikova tržišnoga proizvoda, izgrađen je 1987.

Godiner 2005. Uljanik Brodogradilište d.d. bio je tvrtka koja se bavila projektiranjem i gradnjom sofisticiranih brodova različite namjene od 10.000 do 80.000 brt. To su: putnički, kontejnerski, brodovi za prijevoz tekućih tereta, ro-ro brodovi, trajekti za prijevoz vagona, brodovi za prijevoz žive stoke te brodovi za prijevoz automobila i kamiona. Uljanik Brodogradilište d.d. usvojilo je standard ISO 9001. U projektiranju i konstruiranju brodova koristi se najmodernijim inačicama CAD-CAM alata te TRIDENT-a (sustav razvijen u tvrtki USCS - Uljanik shipbuilding computers system, u pretežnom vlasništvu Uljanik Brodogradilišta d.d.). Brodogradilište je 2003. imalo 2.000 zaposlenika te oko 1.000 kooperanata i različitih izvođača.