Moderna arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje odbacuje stilska obilježja XIX. st. (historicizam) i nastoji graditi na načelima funkcionalizma i konstruktivizma, te mnogih usporednih umjetničkih pravaca (kubizam, ekspresionizam, purizam).

U Istri svoje izvore ima u mediteranskom i u srednjoeuropskom kulturnom krugu. Kao dio Austrijskoga primorja, na prijelazu XIX. u XX. st. Istra je bila otvorena arhitektonskim utjecajima Beča, poglavito zbog nedostatka domaćih obrazovanih arhitekata i graditelja, te Trsta, čiji su arhitekti školovani u Beču, ali su, zbog svojeg mediteranskoga podrijetla i okruženja, neoklasične i secesijske matrice prilagođivali regionalnim i lokalnim tradicijama.

Međutim, problematičnije je određivanje razvojnih paradigmi moderne arhitekture. Tehnološki gledano, istarskih paralela prvoj suvremenoj građevini – Kristalnoj palači Josepha Paxtona u Londonu iz 1851. – jest građevina natkrivenih navoza na pulskom otočiću Uljaniku u sklopu Pomorskog arsenala iz 1860.–63. Prema funkcionalnim i oblikovnim kriterijima Françoisa Hennebiquea, Charlesa Garniera, Augustea Perreta, Antonija Sant’Elije, Petera Behrensa i Adolfa Loosa, prva građevina suvremene arhitekture u Istri bila bi hala novih kovačnica na otoku Uljaniku iz 1910.–12.

Periodizaciju moderne arhitekture u Istri čine četiri faze: protomoderna (1910.–30.); rana moderna (1930.–45.); poslijeratna moderna (1947. – sredina 1970-ih) i recentna moderna (od sredine 1970-ih). Protomoderna je u cijelosti obilježena izgradnjom industrijskih građevina (industrijska arhitektura), uz primjenu armiranobetonskih i čeličnih okvirnih konstrukcija, odvajanje nosive od pregradnih konstrukcija i oblikovanje pročelja lišeno historicističkih dekorativnih elemenata. Osim hale na otoku Uljaniku, izgrađene su 1916.–18. u sklopu arsenala i tri montažne hale s čeličnom konstrukcijom na kojima je vidljiv Behrensov utjecaj, te 1905. skladišne hale u Šijani u Puli. Istodobno, potkraj stoljeća počinje i gradnja hotela, vila, pansiona, kupališta (turistička arhitektura).

Nakon I. svjetskog rata prekinuta je veza između Istre i Beča, a u Italiji, kojoj je Istra pripala, revolucionarne arhitektonske i urbanističke zamisli Sant’Elije i Marija Chiattonea još nisu bile prihvaćene, što je dovelo do prekida u razvoju moderne arhitekture. Rana moderna počela se razvijati nakon povratka sa studija prve generacije istarskih arhitekata i inženjera na početku 1930-ih (Alfeo Pauletta, Ottomaro Heininger, Enrico Trolis), radom graditelja starije generacije (Aurelio Brussi, Alberto Turina, Lino Moscheni, Guido Brass) i drugih talijanskih arhitekata koji su važne projekte realizirali u Istri (Angiolo Mazzoni, Gustavo Pulitzer Finali, Eugenio Montuori). Vrhunac rane moderne u Istri čine zgrada pošte u Puli (1933., A. Mazzoni), naselje Podlabin (1937.–42., E. Montuori), rudarsko naselje Raša (1936.–37., G. Pulitzer Finali), Antituberkulozarij (zavod za javno zdravstvo) u Puli (1940., L. Moscheni prema Marconijevom idejnom rješenju iz 1935.) te gradsko kupalište Stoja u Puli (1936., E. Trolis).

Nakon II. svjetskog rata dogodio se još jedan radikalan prekid u razvoju arhitekture. Poslijeratna moderna (od kraja 1940-ih do kraja 1960-ih) obilježena je djelovanjem niza arhitekata (Ivan Bartolić, Hinko Bolanca, Julije De Luca, Mladen Vodička, Kazimir Ostrogović, Zdenko Sila, Stanko Fabris, Lovro Perković, Žarko Vincek, Radovan Miščević, Zdravko Bregovac i dr.), među kojima i nekoliko istarskih arhitekata starije generacije (Milan Grakalić, Božidar Božo Lazar). Njihove realizacije čine kompaktan korpus obilježen racionalističkim pristupom tzv. internacionalnog stila i utjecajem zagrebačke arhitektonske škole.

Tijekom 1960-ih i na početkom 1970-ih počinjala je djelovati nova generacija istarskih arhitekata (Attilio Krizmanić, Boris Orlić, Eduard Edi Bassanese, Dragan Radolović, a poslije i Berislav Beri Iskra, Slaven Cetina, Eligio Legović, Slavko Batelić, Tisa Dodić, Mario Perossa te drugi), u suradnji s mnogim drugim hrvatskim arhitektima (Matija Salaj, Miroslav Begović, Andrija Čičin-Šain, Juraj Matijević, Dinko Milas, Branimir Žnidarec, Đuro Mirković, Ivo Geršić, Sergije Kamber). Najvrjednijim realizacijama poslijeratne moderne u Istri smatraju se zgrada Doma zdravlja u Umagu (1954., Nada Šilović), Dom zdravlja u Labinu (1969.–80., M. Vodička), hotel Neptun u Poreču (1968., J. De Luca) i hotel Eden u Rovinju (1972., I. Bartolić i M. Begović).

Kraj 1970-ih označava i početak recentne moderne, doba preispitivanja prakse tzv. internacionalnog stila, što tijekom 1980-ih dovodi do postmodernističke interpretacije tradicije i razvoja ideje regionalističkoga pristupa arhitekturi, uz pojavu nove generacije istarskih arhitekata (Mario Smilović, Davor Matticchio, Ljubica Dugandžić, Ester Miletić, Emil Ivančić, Rita Počekaj, Franko Gergorić, Vladimir Delfar, Bruno Poropat, Dubravko Tumpić i dr.). Recentnoj moderni, kojoj još nije potpuno dovršen korpus, pripadaju realizacije osnovne škole u Poreču (1979., Abel Šloser i Natko Draščić), turističkog naselja Villas Rubin u Rovinju (1979., A. Čičin-Šain), stambenih nizova u Pazinu iz 1979. i sportske dvorane u Pazinu (1998., B. Iskra), hotela Galijot u Poreču (1981., M. Salaj), stambenih nizova u Maredi kod Novigrada (1984., J. Matijević, D. Milas), dogradnje zgrade Fakulteta ekonomije i turizma u Puli (1987., D. Matticchio), Biskupske palače u Poreču (1992.) i crkve sv. Nikole u Pješčanoj Uvali kraj Pule (2001., E. Legović), zatim stambeno-poslovnoga kompleksa u Labinu (1992., S. Batelić), zgrade Croatia osiguranja u Puli (1992., S. Cetina), rekonstrukcije Peterokutne kule u Poreču (1995., T. Dodić, Antonio Marion i Hrvoje Giaconi) te vile Haj u Lovrečici (2000., M. Perossa).