Meranija, povijesni naziv regije koja se proteže od Rijeke do Plomina, no nije isključeno da se pod istim imenom javljaju i druga područja (npr. u današnjoj Švicarskoj).

Prema opisu Konstantina Porfirogeneta iz prve polovice X. st. Meranija je pripadala Hrvatskom Kraljevstvu. Sljedeća je vijest tek iz 1153., a donosi je arapski geograf Idrisi, koji piše da je Lovran posljednje primorsko mjesto akvilejskoga patrijarha, a Bakar prvo mjesto Hrvatskoga Kraljevstva. U nedostatku izvora teško je pouzdano reći do kada je Meranija bila dio Hrvatske: prema jednom mišljenju, do šezdesetih godina XI. st., kad ju je osvojio istarski i kranjski markgrof Ulrik II. Weimar-Orlamünde, a po drugome, vjerojatno do 1116 (nakon smrti kralja Kolomana), kad je postala akvilejski posjed. Freisinški biskup Ellenhard (1057.-78.) nosi pridjevak »od Merana«, ali je posjede imao u Piranu i Novigradu, ne i u istočnoj Istri.

U XII. st. javlja se naziv ducatus Meranie, prije nepoznat. Grof Konrad II. Dahauski nosi 1152./1153. titulu duksa Meranije, Dalmacije i Hrvatske (isprava možda krivotvorena, čemu u prilog govori i činjenica da su 1180.-82. i Konrad III. Dahauski i Bertold IV. Andeški nosili titulu meranskoga vojvode). Grof Bertold IV. Andeški dobio je 1173. od Fridrika I. Istru, a 1180. titulu dux Meranie. Nije, međutim, izvjesno da se te titule odnose na stvarne posjede duž istarske obale, možda su samo prazni naslovi. Posljednji meranski vojvoda iz roda Andeških umire 1248., a Meranija (Rijeka, Kastav, Veprinac, Lovran, Mošćenice i Brseč) nakon smrti Hugona IX. Devinskoga 1399. prelazi u posjed roda Walsee, iako je nejasno kad je i kako postala vlasništvo Devinskih, isprva vazala akvilejskoga patrijarha, a od 1366. Habsburgovaca. Također je nejasno kad se na prostor Meranije proširila jurisdikcija puljskih biskupa, zabilježena vjerojatno prvi put tek 1430. U trenutku prelaska Meranije u posjed Walseeovca (1400.) sastavljen je urbar. Od 1465. Meranija je u vlasti Habsburgovaca.