Flacijanisti ili antiadijaforiti, skupina sljedbenika Matije Vlačića Ilirika nastala u teološkim razmiricama unutar protestantizma od sredine XVI. st. do 1580. Flacijanisti su se odlučno suprotstavljali pomirljivo dijaloškim nastojanjima protestanskih teologa u odnosima prema Katoličkoj crkvi. 

Kada je car Karlo V. 1548. u tzv. Augsburškom interimu pokušao crkveno-vjerske prilike urediti približavanjem katoličkih i protestantskih stavova, a da o tome nije izvijestio Svetu stolicu, izazvao je žestok otpor, posebno na sjeveru Njemačke. Kako bi se stvar smirila, poznati protestantski teolog Philip Melancthon dobio je zadatak da objasni Augsburški interim. Kao posljedica Melancthonova objašnjenja, 1548. nastao je Leipziški interim, u kojem su definirane tzv. adijafore (grč. ἀδιάφορος: nerazličit, ravnodušan; nevažna, nebitna stvar). U adijafore koje ne vrijeđaju Sveto pismo ubrajaju se: blagdani, post, pjesme na lat., upotreba liturgijskog ruha, kult svetaca i misa (negira se transupstancijacija). Sljedbenici toga učenja nazivaju se adijaforiti. Na čelu radikalnih protestanata koji su odbijali svaku mogućnost približavanja Rimu kao simbolu katoličanstva nalazio se M. Vlačić Ilirik, po kojemu su flacijanisti i dobili ime. Kako su odbijali učenje o adijaforama, nazivaju se i antiadijaforiti. Polemika je trajala do 1580., kada je prema »formuli sloge« Crkvi priznato pravo mijenjanja nekih obreda i običaja koje Sveto pismo ne preporučuje, ali i ne zabranjuje.