Crnogorska štokavština Peroja, štokavski ijekavski govor Crnogoraca koji su se sredinom XVII. st. iz Crmnice, Njeguša, Kuča, Ljubotinja i Zete u Crnoj Gori doselili u Peroj. Pripada zetsko-južnosandžačkomu dijalektu. U novoj jezičnoj sredini sačuvao je svoje osobitosti i razvio nove. Samoglasnici. Kratki se jat odrazio kao je (pjesma, cjedilo), a dugi kao trofonemski slijed ie (tielo, piesak). Ispred kratkoga jata jotiraju se d i s: (meed, neelja, śeme). Sporadično se javljaju ikavizmi (lišńak, time) i ekavizmi (zenica). Dugi samoglasnik ā često se ostvaruje zatvorenije, kao  (glạva). Dugi ō uz nazale se ostvaruje zatvoreno, ali je moguć i nezatvoreni ostvaraj (mōst). U primjerima kad je kratki o uz nazal nenaglašen, ostvaruje se zatvoreno; kad je naglašen, može se ostvariti i zatvoreno i otvoreno (nov, nda). Dugi samoglasnik  (æ) ostvaruje se samo u genitivu mn. na -x (nogx). Kratki samoglasnik ạ javlja se kao nastavak u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda (ufatiạ) te u nominativu jed. muškoga roda neodređenoga pridjeva (debeạ). Ostali samoglasnici mogu biti na svim mjestima u riječi i u svim prozodijskim uvjetima, osim uza silabeme  ̄ i . Dugi su slogovi perojskoga idioma: ī (līce), ē (grēda), ū (vūk), ō (kōst),  (æ) (nogx), ā (fāla),  (kv), a kratki: i (ir), e (metla), u (krux), o (mogu), a (otac), a (pamet), ạ (ciạ),  (pst).

Suglasnički sustav perojskoga idioma čine opstruenti: p, t, c, , k, b, d, ʒ, , g, f, s, ś, x, z, ź te sonanti: v, l, j, r, ļ, m, n, ń (fonem x ima vrijednost glasa h: uxo). U tom se govoru ostvaruje par palatalnih afrikata sa srednjom artikulacijskom vrijednošću: - (ir) i . Mekše se ostvaruju šuštavi frikativi ś, ź (uśi, koźa). Zamjenjivanje i premetanje suglasnika ostvaruje se u suglasničkim skupovima: zv > sv (sviźdite), zļ > źļ (iźļube), sļ > śļ (śļeme), vr > sr (srabac), vk > kv (koliekvax), sk > śk (ośkuśa:oskoruša), dl > gl (glieto), pk > tk (klutko), mn > vn (guvno), mt >nt (pantin), vļ > bļ (dibļi), ht > st (stia), št > st (vjest), sn > śn (śeśnast), kć (preko hć) > ś (śer). Ispadanje suglasnika zbiva se u primjerima: dn > n (upane), svr > sr (sbi), stn > sn (msna), stl > sl (rsla), gv > g (goźe),tstv > stv (bogastvo), stk > sk (sklo: staklo), pč >  (ele), -žd > -ź (daź), mrtv > mrt (mta̤c), kš > ś (laśi), pš > ś (ļeśi), kt (preko tk) > k (neko, ko), kv > k (koka), r ispada (kmpir), v ispada (oe: ovdje). Umetanje suglasnika u primjeru: zr > zdr (zdria: zreo). Prijedlog s u vezi s oblikom za instrumental zamjenice on, ona, ono, oni, one, onaostvaruje se: ś ńon, ś ńima (jednači se po mjestu tvorbe).

Naglasci. U perojskom idiomu postoje dva naglaska, dugi i kratki, te prednaglasna duljina (razgovārát). Oba su naglaska redovito silazna i mogu se ostvariti na svakom slogu u riječi, osim na otvorenom zadnjem slogu (séstra, kobasíca, jēź). Perojski dvonaglasni sustav ima korijene u staroštok. dvonaglasnome sustavu.

Oblici. Imenice muškoga i sr. roda koje svršavaju na suglasnik u instrumentalu jed. imaju nastavak -on (zūbon,imenon). One palatalnih osnova mogu imati dvojak nastavak: -on ili -en (końon// końen). Imenice ženskoga roda a- i i-deklinacije u instrumentalu jed. imaju nastavak -on (rukˉn, s kośn). U nominativu mn. jednosložne i višesložne imenice muškoga roda imaju kratku mn. s nastavkom -i (zēci, zīdi). U nominativu mn. dokinuta je promjena k, g, h uc, z, s (unuki). U genitivu mn. imenica nastavak je -a̤(æ)x (zūba̤x, rebra̤x, žena̤x). Neke imenice muškoga roda ponekad mogu imati nastavak -ix (ļudax/ ļudix). Taj nastavak redovito imaju imenice ženskoga roda i-deklinacije (kostix). Imenice stare r-deklinacije, mati i kći, djelomice su se priklonile a-deklinaciji, a djelomice i-deklinaciji (nominativ jed. mater, śēr; genitiv jed. matere, śere; akuzativ jed. materu, śēr). Imenice muškoga i sr. roda te imenice ženskoga roda i-deklinacije imaju izjednačene nastavke za instrumental mn. -ima (sinima, rebrima, kostima);imenice ženskoga roda a-deklinacije u tom padežu imaju nastavak -ama (nogama).

Oprjeka između neodređenih i određenih pridjeva čuva se samo u nominativu jed. (ak - aki; sux - suxi). Komparativ pridjeva tvori se nastavkom -śi (liep - ļeśi, lak - laśi, mek - meśi), pri čem ispadaju suglasnici koji u pozitivu zatvaraju osnovu, te nastavkom -ii (slab - slabii) u jednakosložnih pridjeva s kratkim naglaskom. Pridjev visok u komparativu čuva nastavak -ok (visokii). Ostali dvosložni pridjevi na -ok i -ak u komparativu odbacuju sufikse i osnovi dodaju nastavak -ji, tako nastaju oblici s jotiranom osnovom: sladak - slai; kratak - krai.Nastavak -ji s epentetskim -l- ima pridjev nov - novļi te analogijom sux - suxļi. Jednosložni pridjevi s dugim osnovnim samoglasnikom također imaju nastavak -ji u komparativu. U njih se naglasak krati, a osnova jotira (tvrd - tvri). Komparativ pridjeva dobar glasi boļi, a od veļi - viśi.

Osobne zamjenice ja i ti imaju u dativu i lokativu nastavak -e, koji je jednak genitivu (mene, tebe). Zamjenica tkoi njezine složenice imaju oblik ko, neko, niko. Pokazna zamjenica muškog roda jed. glasi ovi (ovaj), ti (taj), oni (onaj),neodređena zamjenica tkogod glasi tkogo. Imenička zamjenica za neživo što ima oblik česa. Upitno-odnosna glasi čiili česov. Posvojne zamjenice u genitivu množine imaju nastavak -ijux (mojijux). Zamjenički pridjev sav ima oblik vä s.

Broj jedan i njegove složenice nemaju protetskoga j-: (edän, edä naist). Brojni pridjevi imaju nastavak -ero (petero), a brojne imenice -erica (peterica).

Perojski idiom ima krnji infinitiv: śaptat, okopavat. Prezentski nastavci u 1. licu jed. završavaju na -n (< m). Taj govor nema glagolskoga priloga prošlog, imperfekta i aorista. U uporabi je kondicional pomoćnoga glagola biti čakavskoga tipa: bin, biš, bi, bimo, bite, bi, što svjedoči da su u suživotu s čakavcima preuzeli neke oblike, a od istriotskih govornika i neke lekseme (mustači: brkovi, škovace: smeće, veštit: odijelo, šetemana: tjedan). Futur prvi tvori se od nenaglašenog oblika prezenta glagola htjeti i infinitiva. U muškom rodu jed. glagolskoga pridjeva radnoga drugi vokal otpada (uzeo > uze, bacao > bacab), osim iza -i-, gdje se ispred nastavka -a (< l), umeće -i- (čul > čua > čua).