Parkovna arhitektura, oblikovanje zelenih površina s karakterističnim elementima i sadržajima, koji imaju određenu funkciju i umjetnički izričaj.

Krajobrazno oblikovanje kao vještina i proces kreiranja zelenih površina poglavito se odnosi na vrtove (zelene površine u blizini kuće, s ukrasnim i jestivim biljkama), parkove (javne zelene površine planski zasađene prirodnim biljnim vrstama, s određenim sadržajem i elementima namijenjenima odmoru i rekreaciji) i perivoje (visokokultivirane zelene površine oblikovane ljudskom kreativnošću i elementima prirode, koje služe kao mjesto društvenih zbivanja). U zelene površine ubrajaju se javni park, šetalište, drvored, botanički vrt, park skulptura, sportsko-rekreacijski park, vrt rezidencijalnih vila, spomen-park, samostanski park, park-šuma i dr.

Tijekom povijesnih razdoblja različito se pristupalo oblikovanju zelenih površina. O parkovnoj arhitekturi u Istri do druge polovice XIX. st. nema pouzdanih podataka. Antički su vrtovi poznati samo iz opisa (npr. rekonstrukcija rezidencijalnog dijela ladanjske vile u brijunskoj uvali Verigama). U povijesnim urbanim cjelinama ni dragocjen arhitektonski prostor privatnih, javnih i poslovnih funkcija nije ostavljao puno mjesta zelenilu. Od antike do početka XIX. st. parkovi i ukrasni vrtovi bili su povlastica te su podizani samo uz rezidencijalne vile, samostane i katedrale, a od polovice XVII. st. i uz ladanjska gospodarstva. Rijedak je primjer srednjovjekovnog parkovnog oblikovanja zelenih površina samostansko dvorište ili klaustar, kvadratna oblika i s obveznim motivom vode (najčešće šterna) u sredini ili na jednoj osi. Oblikovanjem i izborom biljnih vrsta prostor je simbolizirao raj na zemlji i bio mjesto meditacije. Gredice su bile zasađene ljekovitim biljem, mirodijama i voćkama. Arhitektonski su elementi klaustra Franjevačkog samostana u Puli iz XIII. st., no parkovno uređenje partera novijeg je datuma. Kontinuitet uređenja klaustra kao parkovne površine potvrđuje popis bilja Josipa Vincenta Hosta iz 1801.-02., u kojem se uz ljekovito bilje i mirodije navode i ukrasne vrste.

U XVII. st. u Istri se podižu ladanjska gospodarstva, a oblikovanjem se izdvajaju kompleks Dubrove kraj Labina, posjed obitelji Franković-Vlačić, u čijem su dvorištu očuvani kružna fontana i ribnjak, a na zelenoj površini stoljetna stabla, te Dajla, središte veleposjeda obitelji Grisoni. Park u Dajli uništen je 1989., a o njegovoj veličini i ljepoti svjedoče samo zidine, ulazni portal s mora te stubište i stupovi prema crkvi.

Najstariji su očuvani parkovi iz druge polovice XIX. st. U Opatiji su to vrtni prostori uz raskošne vile (ljetnikovce), koji su zarana prešli privatne okvire te poprimili karakteristike perivojnih parkova (park uz vilu Angiolinu 1845.-60.). S razvojem četvrti Sv. Polikarp nastaje prvi planirani gradski park u Puli (Mornarički park, 1863.), a zatim i parkovi na neizgrađenim područjima unutar pulske gradske jezgre (Monte Zaro) i parkovi na neuređenim površinama izvan gradske jezgre (Park Franje Josipa I., Park kralja Zvonimira, Valerijin park). Svi su uređeni u stilu kraja XIX. st.: obiluju egzotima, razmještenima po otocima okruženima pješačkim stazama rasterskog ili slobodnog oblikovanja, najčešće s jednim ili više naglasaka (rondele sa spomenikom ili fontane). Pulski gradski parkovi većinom su očuvani u izvornoj veličini (osim Parka kralja Zvonimira), dok su u Opatiji zbog zahtjeva turizma većinom smanjeni izgradnjom hotela i drugih pomoćnih objekata (Park Angiolina) ili novijom izgradnjom poslovnih prostora, prometnica i parkirališta (Park Lipovica). Tijekom vremena gotovo je u svim parkovima izmijenjen raspored staza i smanjen broj biljnih vrsta (mnogobrojni egzoti nisu se prilagodili klimatskim uvjetima ili su kao dotrajali zamjenjivani jeftinijim autohtonim i udomaćenim vrstama).

U poslijeratnom razdoblju (1953.-57.) u Puli su podignuti mnogobrojni parkovi, pretežno na ratom opustošenim gradskim površinama, a korišteno je uglavnom autohtono i udomaćeno bilje. Reprezentativni vrtovi podižu se u XIX. i prvoj polovici XX. st. uz stambene vile i ostale zgrade (Lovran, Opatija, Pula, Lošinj). No, u drugoj polovici XX. st. većina je vila prenamijenjena u višestambene zgrade, a zelene su površine loše održavane. Danas su to ukrasno-utilitarni vrtovi, koji se ne mogu usporediti s izvornim uređenjem.

Osim javnih parkova potkraj XIX. st. uređuju se šetališta. U Opatiji je 1885. počela izgradnja jedinstvenog obalnog šetališta (danas Šetalište Franje Josipa I.; poznatije kao Lungomare) od Voloskog do Lovrana u dužini od 12 km. Sjeverni dio (6 km) dovršen je 1889., kada je započela gradnja južnog dijela. Put je prilagođen konfiguraciji terena, praćen sklopom samonikle vegetacije i unesenim egzotima; uređene su klupe, rukohvat i ograde te postavljena rasvjeta. Posebna je vrijednost što je najkvalitetniji prostor uz more ostavljen javnom šetalištu. Gradnja opatijskoga šumskoga šetališta Carmen Sylve počela je 1891.

U Puli je uređena Šijanska šuma, od 1860. u vlasništvu austrijske mornarice, udaljena 1,5 km od gradskoga središta. Staze, stoljetni hrastovi, drvoredi i središnja livada s paviljonom te tramvajska veza s gradom učinili su šetalište, poznato i pod nazivom Carska šuma (Kaiserwald), omiljenim gradskim izletištem.

Park vile Furlani u Nedešćini (sada u sklopu Doma starih i nemoćnih) proglašen je 1974. zaštićenom spomeničkom baštinom parkovne arhitekture. Oko dvorca iz XVIII. st. uređen je u XIX. st. park. Dvorac je djelomično obnovljen no park površine 2 ha danas je zapušten.

Spomenikom parkovne arhitekture proglašen je 1969. drvored 115 piramidalnih čempresa na rovinjskome groblju. Drvoredi su čest element prostornog oblikovanja na istarskom poluotoku i gotovo da ne postoji mjesto bez drvoredom uređene pristupne ceste ili važnijega trga. Najčešća je vrsta pinija (npr. stoljetni dvoredni drvored pinija na Velom Brijunu, Zlatnom rtu, ali i noviji poput pulske zaobilaznice, te ulazi u Poreč, Rovinj, Novigrad, Labin i dr.). U gradovima se često nalaze drvoredi ladonja (koprivić, stoljetni primjerci u Puli na Giardinima, u Arsenalskoj i Kolodvorskoj ulici, južni ulaz u Rovinj), divljega kestena (Motovun, Pula, Labin, Poreč), platana, crnike, lipa, a vrlo je zanimljiv drvored tamarisa u Novigradu.

Najvažnije je djelo parkovne arhitekture na području Istre, a i šire, Veli Brijun/Brion, otok uređen u duhu parkovne umjetnosti pejsažnog stila razvijenog u Engleskoj u XVIII. i XIX. st., koji je težio stvaranju idealizirane prirodne ljepote. Travnate površine (livade), vodene površine (mnogobrojne uvale koje se duboko urezuju u kopno, bare) i šume temelj su kompozicije parka te oblikuju kontraste u formi i boji: kontrast plohe (livada, voda) i volumena (šuma) dodatno je pojačan kontrastom svijetlog (livada, voda) i tamnog (mediteranska vegetacija). Kada je Paul Kupelwieser 1893. kupio Brijune/Brione, zatekao je otočje uništeno eksploatacijom kamena te degradacijske oblike šume crnike (garig i niska makija) nastale sedmogodišnjim režimom sječe. Uz pomoć Alojza Čufara, pristupilo se šestogodišnjem uređivanju: pošumljavanju, uzgoju uzraslih sastojina autohtone vegetacije, sadnji novih vrsta, sanaciji kamenoloma te krčenju i čišćenju travnatih površina. Podno obronaka starih kamenoloma napravljene su šetnice zaklonjene brdašcima od jalovine (rastresito kamenje) te pošumljene lovorom, crnim jasenom i crnikom, što kod šetača stvara osjećaj prostorne izdvojenosti. Uklanjanjem kamenja s livada i krčenjem niske šume naglašena je prostornost. Šumski su volumeni kompaktni, a pojedina stabla sađena su u skupinama ili kao impozantni soliteri. Uporabom autohtone vegetacije stvoren je dojam prirodnosti. Na otok su 1902.-08. prvi put dovedeni jeleni (aksis i lopatar) te mufloni, koji dodatno oblikuju krošnje grizući donje grane do visine od oko 1,8 m. Površine uz hotele i vile, uređene u skladu s perivojnom umjetnosti s kraja XIX. st., zasađene su mnogobrojnim uvezenim i egzotičnim vrstama, a uz šetnice su ograđene gredice i cvjetnjaci.

Gotovo istodobno južno od Rovinja Johann Georg Hütterott u slobodnom pejsažnom stilu počinje uređenje poluotoka Zlatni rt (Punta Corrente), ukupne veličine 68 ha. Angažirao je najpoznatije vrtlare te u prirodnoj šumi crnike i na poljoprivrednim površinama (maslinicima) počeo oblikovanje parka. Od 1902. do 1907. zasađeno je mnogo egzota, uglavnom crnogorice, čime je uz postojeću šumu crnike te novouređene prostrane livade stvoren jak koloristički učinak, a poseban dojam ostavlja zvjezdasta skupina himalajskih cedrova. Uz šumske cjeline, drvorede, skupine i solitere u kombinaciji s livadama bitan je oblikovni element voda. Organizacija prostora pratila je plan uređenja ekskluzivnoga turističkog središta, no za Hütterottova života projekt turističke izgradnje nije ostvaren. Park-šuma bila je do 1945. u vlasništvu obitelji Hütterott, ograđena i zatvorena za javnost. Danas su izgubljeni prepoznatljivi elementi pejsažnog uređenja, no Zlatni je rt uz Veli Brijun/Brion najvrjednije djelo parkovne arhitekture u Istri.