Hospicij (lat. hospitium: gostoprimstvo, gostinjac). 1. Prenoćište i prihvatilište za putnike i hodočasnike, a od srednjeg vijeka i karitativna ustanova - prihvatilište za nemoćne, stare, nezbrinute, siromašne osobe. Najranije su takve ustanove osnivali benediktinci, ivanovci, odnosno templari, te su u pravilu bile smještene izvan naselja. 

Od kasnoga srednjeg vijeka osnivale su ih također bratovštine, komune ili pojedinci, i to unutar gradova. S vremenom se naziv hospicij uglavnom zamjenjuje imenom hospital. U Istri hospiciji datiraju od početka XII. st., odnosno od dolaska vitezova templara, koji su ih osnivali na prostoru od Rižane do Pule i o njima se brinuli. Nakon ukinuća templarskoga reda tu su brigu u južnoj Istri preuzeli ivanovci. Bilo ih je na području Barbana, Buja, Buzeta, Grožnjana, Izole, Kopra, Labina, Limske drage, Motovuna, Novigrada, Pazina, Pićna, Pirana, Poreča, Pule, Rovinja, Trsta, Vižinade. U novije se doba u svijetu ponovno osnivaju hospiciji, kao ustanove za skrb o osobama treće životne dobi. U njima se zbrinjavaju uglavnom manje skupine (desetak osoba), a educirano se osoblje brine za osobnu higijenu pojedinaca, prehranu i dr., po potrebi i za medicinsku pomoć i njegu (u redovitoj su službi medicinske sestre, a liječnici po potrebi). - 2. Pravna ustanova feudalnog društva po kojoj su gradovi i niži feudalci bili dužni ugošćivati vladara.