Ptašinski, Josip (Ptašinský, Josef), svećenik i etnolog (Krásná, kraj Frýdeka, Austrijska Šleska, 1.II.1864. – Ostrava, 30.IX.1908.).

Otac mu je bio Poljak (Józef Ptaszyński), a majka Moravljanka. Za svećenika je zaređen 24.VII.1887. u Olomoucu.

Postavljen je krajem 1887. za duhovnoga pomoćnika u Svetom Lovreču Pazenatičkom, potom je (ili istovremeno?) bio kapelan u Gradini i od 1888. župnik u Funtani. Zbog inzistiranja na hrvatskom jeziku u crkvi i školi, došao je u sukob s lokalnim te porečkim i vrsarskim zastupnicima talijanskih političkih ideja, koje je predvodio grof Pietro Borisi, pa je premješten 1889. u Fuškulin. Već 1890. premješten je za župnika u Sveti Ivan od Šterne gdje se uskoro sukobio s talijanofonom manjinom zbog prohrvatskih/protutalijanskih propovijedi. Župnikom u Muntrilju postaje 1898. (ili 1897.?), gdje vodi i pomoćnu školu. Tamo ostaje do ožujka 1903., kada odlazi u SAD, gdje je imenovan župnikom u Clevelandu, a potom 1904. u Ennisu u Teksasu, gdje je vodio izgradnju župne crkve sv. Ivana Nepomuka za zajednicu čeških useljenika.

Trudio se oko prosvjećivanja seoskoga slavenskog stanovništva. Usto je njegovo župnikovanje bilo obilježeno zapisivanjem svekolikih etnografskih podataka (o svakodnevnom seoskom životu, nošnjama, vjerovanjima i dr.) te prikupljanjem raznih uporabnih predmeta. Bio je glazbeno obrazovan pa je zapisao brojne narodne napjeve, a bavio se i fotografijom te je ostavio velik broj fotografija koje prikazuju njegove župljane u svakodnevnim poslovima. Želio je i druge potaknuti na takav rad pa je 1890. u listu Naša sloga (br. 11-13) objavio proglas „Sačuvajmo narodno blago“, vjerujući da će to pomoći u otporu talijanizaciji, ali i modernizaciji. Zbog toga je sastavio kratke i vrlo sadržajne upute za prikupljanje etnografske i folklorne građe, u kojima je obuhvatio svakodnevni život, priče, pjesme, ples, narodnu medicinu, mitologiju, narodno pravo i niz pojava iz društvenog života.

Napisao je i „Proglas za utemeljenje Narodnog muzeja za Istru“ te počeo prikupljati predmete koji bi činili zbirku etnografskog muzeja (prvog u Hrvatskoj). No, hrvatski politički i crkveni djelatnici u Istri nisu se odazvali njegovu pozivu, pa zamisao o osnivanju etnografskog muzeja, u doba kada se moglo prikupiti iznimno vrijedne predmete i dokaze vrijednosti tradicijske kulture Istre, nije bila realizirana.

Žaleći se da nije mogao prikupiti financijska sredstva za objavljivanje svojega rukopisa s etnografskim prikazom Istre „Narodni život Hrvata i Slovenaca u Istri“, dovršenoga 1899. (danas se čuva na Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, fond Stara zbirka, kut. 111), u kojem su u devet poglavlja sadržani mnogi tekstualni i notni zapisi te fotografije vezani za etnografsku građu, predlagao je 1901. JAZU-u da ga objavi. Međutim, rukopis nikada nije objavljen, a neki su njegovi dijelovi i zagubljeni.

U Pragu je 1900. izdao operetu Poklad, čili, Dva štědré večery (Blago ili dva Badnjaka), skladanu u slavenskom duhu. Tada je najavio izdavanje zbirke Istarska vila ili 300 istarskih narodnih pjesama i plesova, ali to nije uspio ostvariti.

Slike