Jugoslavenski odbor, organizacija hrvatskih, srpskih i slovenskih političara iz Austro-Ugarske koji su nakon izbijanja I. svjetskog rata emigrirali ili se zatekli u inozemstvu.

Osnovan je u Parizu 1.V.1915. kao odgovor na potpisivanje Londonskog ugovora, a preteče su mu bili Hrvatski odbor u Rimu i Upravni odbor Jadranske legije. Zbog blizine bojišta preselio se u London, gdje mu je predsjednik bio Ante Trumbić. Cilj Odbora bilo je rušenje Austro-Ugarske, oslobođenje južnoslavenskih naroda koji su u njoj živjeli te njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Međutim, pregovori s predstavnicima srpske vlade pokazali su da je ona željela pripojenje južnoslavenskih krajeva Srbiji, a ne ujedinjenje ravnopravnih političkih čimbenika u novu državu. Prosvjedujući protiv popustljivosti Odbora, Frano Supilo ga je 1916. napustio. Rezultati pregovora Odbora sa srpskom vladom su Krfska (1917.) i Ženevska (1918.) deklaracija.

Sve do kraja rata Jugoslavenski odbor nije bio priznat kao službeni predstavnik južnoslavenskih naroda pod Austro-Ugarskom. Nakon rata preuzeo je ulogu ministarstva vanjskih poslova kratkotrajne Države SHS (Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba), a nakon stvaranja Kraljevine SHS njegovi su članovi ušli u Privremeno narodno predstavništvo.