Bratovštine (brašćine; lat. confraternitates, fraternitates, tal. scuole), laičke udruge u kršćanskim sredinama, ponajprije katoličkima.

Prvi im se tragovi naziru već u ranome kršćanstvu, ali se prepoznatljiva ustrojbena i djelatna struktura ustalila od XI. st. i opstala do XIX. st. Zbog određenih državnih interesa sustavno ih je počeo ukidati austrijski car Josip II. 1785., a nastavio Napoleon (odluka Kraljevine Italije od 26.V.1807. i Uprave Ilirskih pokrajina od 15.IV.1811.). Nekima je već u XIII. i XIV. st. Crkva zabranjivala rad zbog »heretičkoga zanosa« u javnom djelovanju.

Uvjeti osnivanja bratovština do Tridentskoga sabora (1545.-63.) bili su regulirani papinskim bulama i dekretima crkvenih sinoda (Arles, 1234.), a potom preciznim odredbama kanonskoga prava, kojima su biskupi stjecali mogućnost i pravo nadzora nad njihovim osnivanjem i radom. O vrsti bratovština i djelokrugu njihova djelovanja utemeljitelji su odlučivali samostalno. Zbog pripadnosti crkvenom zakonodavstvu i formalno-pravnih obilježja (religioznoga nazivlja, specifične odjeće i znakovlja, poticanja pobožnosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu te skrbi za sakralne objekte), najveći se broj bratovština u literaturi svrstava u skupinu crkveno-vjerskih udruga.

Na katoličkom Zapadu djelovale su i mnogobrojne laičke udruge povezane s pojedinim umjetničkim zanimanjima (udruge glazbenika, likovnjaka, pjesnika i dr.), od kojih je jedan dio pripadao staleško-stručnima, ali su i one imale religioznu sastavnicu. Osnovni oblik rada bratovština temeljio se na načelu dobrovoljnosti. Svi su članovi bili ravnopravni, bez obzira na staleške ili druge društvene razlike. Među njima se nastojalo stvoriti i održavati bratsko ozračje, pa im otuda i dolazi naziv. Djelovanje im se, sukladno nauku Katoličke crkve, zasnivalo na načelu socijalne solidarnosti, a očitovalo se u pojačanoj skrbi i za vlastito članstvo i njihove obitelji i za druge. Mnogi su ljudi u životnim nesrećama (bolestima, gladi, napuštenosti) potpomognuti, utješeni ili pak udomljeni u bratovštinskim ubožnicama te liječeni u hospitalima.

Imena su se po ustaljenom pravilu uvijek odabirala među nebesnicima ili vjerskim atribucijama koje su imale neke dodirne veze s planiranom aktivnošću, teritorijem na kojem se bratovština osnivala ili pak s ciljem kojemu se težilo (sveci patroni župa, sveci uzori, zaštitnici zanimanja ili zagovornici u različitim boleštinama). Udruga je bila pravovaljano osnovana onda kada se s inicijativom složio, njezina pravila odobrio te potvrdio mjesni biskup. Svi su članovi činili skupštinu, koja je tajnim glasovanjem, najčešće sustavom dvobojnih kuglica, izabirala upravitelja - gastalda, s rokom službe od godinu dana. Osim o entuzijazmu članstva, konačan je uspjeh ovisio i o financijskoj i gospodarskoj snazi. Zato su gotovo sve bratovštine nastojale osigurati solidnu materijalnu osnovicu (financije, pokretnu i nepokretnu imovinu) različitim poslovnim aktivnostima, koja je bila podvrgnuta strogu nadzoru civilnih vlasti.

S Apeninskoga poluotoka, gdje se ustalio, takav se oblik laičkog organiziranja od XI. do XIII. st. proširio na istočnu jadransku obalu: Trst (1072.), Kopar (1086.), Zadar (1177.), Split (1186.), te Dubrovnik (1215.). Na istarskom poluotoku, bez obzira na njegovu političku podijeljenost između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, bratovštine su djelovale po istome modelu i gotovo su sve pripadale skupini crkveno-vjerskih udruga. »Zlatno doba« ostvarile su od XV. do XVIII. st., kada su u gradovima i naseljima djelovale na svim razinama javnog i privatnoga života: socijalno-karitativnoj, bogoštovnoj, gospodarskog, kulturnoj, prosvjetnoj i dr.

Zabilježeno je da su 1741. poreznim obvezama podlijegale 603 bratovštine na mletačkom te oko 260 na austrijskom dijelu Istre. Od toga je Kopar s okolicom imao 101 bratovštinu, Pula s okolicom 82, Rovinj 31, Poreč 24, Umag 15, Novigrad 12, Buje 35, Labin 27, Vodnjan 31, Motovun 55, Pazin 17 itd. O njihovoj snazi svjedoči i podatak da je neposredno pred početak institucionalnog ukidanja (druga polovica XVIII. st.) samo jedna od novčanih aktivnosti, koja se ostvarivala kroz kreditne poslove, donosila prihode koji su nadmašivali ukupne godišnje proračune svih istarskih općina zajedno. Ostali prihodi ostvarivali su se u poljodjelstvu, stočarstvu, trgovini i dr. Ukidanjem bratovština imovina im se oduzimala i pridodavala državnoj riznici, iz koje su se prema planu trebale financirati prosvjetno-školske aktivnosti na području Monarhije.