Gusari (tal. corsari, prema srednjovj. lat. cursorius), pomorski pljačkaši koji organizirano i u interesu svoje zajednice ili države napadaju i plijene neprijateljske brodove i imovinu na moru. Na Sredozemlju su od najstarijeg doba često smatrani normalnom pojavom (npr. ilirski, ligurski i etruščanski gusari). Grci i Rimljani žestoko su se borili protiv gusara (npr. Pompejeve akcije protiv Ilira 67. pr. Kr.). 

Gusarenje se pojačalo u srednjem vijeku, s pohodima Vikinga na Atlantiku i Saracena na Sredozemlju, koji su pljačkali obalne gradove i organizirali se u male autonomne države. Novi je poticaj stigao otkrićem Novoga svijeta i povećanjem pomorskog prometa. Istarske su obale bile podložne gusarskim pljačkama, koje su nanosile znatnu materijalnu štetu i ugrožavale živote lokalnoga stanovništva. Ostali su o tome mnogi zapisi, premda gusarstvo u Istri nije sustavno istraženo. Gusarsko obilježje imali su pljačkaški napadi lađa kneza Domagoja u drugoj polovici IX. st. na Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj, iako su oni imali i političku pozadinu. Arhivska vrela spominju, primjerice, pljačku Brijunskog otočja 1603. i napad ulcinjskih gusara na Štinjan i obalu oko Pule 1607. Potkraj XVI. i početkom XVII. st. dogodili su se mnogi prepadi uskoka na mletačke, dubrovačke i tururske brodove na moru oko Istre te na Pulu, Rovinj i Fažanu. Sačuvao se zapis o turskom gusarskom brodu koji su stanovnici Labina i Skitače uništili 1661. Ulcinjski su gusari 1687. izveli prepad na Novigrad, gdje su opljačkali 10 kuća i tri crkve, a u ropstvo odveli 38 mještana. Gusarstvo na Jadranu, povezano s napetošću u odnosima između europskih sila, poprimilo je osobito velike razmjere u doba Rata za španjolsko naslijeđe (1700-14) te na početku XIX. st., u doba Napoleona. Uspostavljanjem međunarodne suradnje i nadzora, gusari početkom XIX. st. gotovo nestaju s europskih mora.