Milanović, Božo, svećenik, publicist, pedagog, preporoditelj, društveni i politički aktivist (Kringa, 10.X.1890. – Pazin, 28.XII.1980.).

Odgojen u narodnjačkoj katoličkoj obitelji, obrazovanje je započeo u Kringi, a nastavio u Carsko-kraljevskoj hrvatskoj gimnaziji u Pazinu te se uključio u pokret katoličke mladeži. Iako su ga privlačile prirodne i tehničke znanosti (pa je poslije čak prijavio i patent električnoga komutatora), nakon mature opredijelio se za studij teologije u Gorici, a za svećenika je zaređen u Trstu 7.VII.1914.

Kao bogoslov postao je tajnikom i predsjednikom Akademskoga hrvatsko-slovenskog katoličkog ferijalnog društva »Dobrila« te je za ljetnih praznika pomagao utemeljenje »mladenačkih društava« po selima na Pazinštini. U kolovozu 1914. postavljen je za župnika u Pićnu. U I. svjetskom ratu austrijske su ga vlasti nakratko zatvorile kao politički nepoćudnog, ali je ubrzo pušten. Godina 1917.–18. boravio je u zavodu Augustineumu u Beču radi pripreme doktorata iz teologije, koji je bio odobren 1.VI.1918., a rigoroz je položio 22.X.1919.

Nakon rata kratko je župnikovao u Kringi, gdje je bio pod policijskom prismotrom, a pretrpio je i nekoliko izravnih fizičkih napada; kako bi ga zaštitio, biskup ga je premjestio 7.II.1922. u Trst na dužnost kapelana u župi sv. Ivana. Tu se posvetio političkoj (predsjednik Istarskog pododbora Političkog društva Edinost) i izdavačkoj djelatnosti radi održavanja nacionalne svijesti istarskih Hrvata i Slovenaca. Nastavio je izdavati časopis Pučki prijatelj (koji je u Pazinu 1919. ponovo bio pokrenuo Josip Grašić sa suradnicima), kalendar Istranin, od 1925. Istarsku Danicu, ali je priređivao i tiskao i molitvenike, poput Dobrilina Oče, budi volja tvoja, katekizme, vjersku i poučnu literaturu, beletristiku i dr. Bio je glavni pokretač Društva sv. Mohora za Istru te je sa suradnicima pridonio očuvanju istarskog identiteta između dvaju svjetskih ratova, u vrijeme kad je fašistička vlast nastojala posve izbrisati hrvatske i slovenske nacionalne osjećaje. U Trstu je ostao do 1941. (od 1937. u župi sv. Antuna Novog), kad je interniran u Bergamu (do rujna 1943.), uspijevajući se potajice sastajati i dogovarati s istarskim župnicima i koparskim sjemeništarcima iz Istre te tiskati i širiti knjige i brošure na hrvatskom i slovenskom jeziku. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vratio se u studenome u Trst, gdje se opet prihvatio izdavačke djelatnosti (kalendari, katekizmi, molitvenici).

Odmah nakon završetka rata s Milanovićem su predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili kontakt radi dobivanja potpore Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. U zamjenu je od jugoslavenskih vlasti zatražio da se omogući utemeljenje istarskog hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije, utemeljenje istarskog svećeničkog društva, izdavanje jednoga vjerskoga lista, da se dopusti podučavanje vjeronauka u školama i nastavak djelovanja Društva sv. Mohora za Istru. Presudno je bilo njegovo angažiranje s drugim istarskim svećenicima u susretima s Međusavezničkom komisijom za razgraničenje u ožujku 1946., tijekom kojih je podatcima crkvene statistike dokazivao da Istra i Slovensko primorje moraju pripasti Jugoslaviji. Sudjelovao je u radu Pariške mirovne konferencije. U studenome 1946. preselio se iz Trsta u Pazin i ondje preuzeo dužnost ravnatelja sjemenišne gimnazije, koju je obavljao do 1968. Vodio je i Visoku teološku školu u Pazinu, predavao je i pisao udžbenike.

Autor je nekoliko povijesno-publicističkih knjiga o novijoj povijesti Istre: Istra u osvitu narodnog preporoda (1960.), Hrvatski narodni preporod u Istri (I., 1967.; II., 1973.), Moje uspomene (1900–1976) (1976.), a postumno je objavljena Istra u dvadesetom stoljeću (I., 1992.; II., 1996.). Vodio je Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Pazinu, koje je nastavilo vjersko-izdavačku i publicističko-prosvjetiteljsku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru.

Dobio je više državnih odličja (jugoslavenske ordene zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i sa srebrnim zracima, 1973. i 1978., plaketu Republičke konferencije SSRNH, 1980.), počasni naslov prelata Njegove Svetosti, počasni doktorat zagrebačkoga Teološkoga fakulteta.

Njegovo ime nosi Centar za informacije i komunikacije u Pazinu, a posvećene su mu ulice u više gradova širom Istre i drugih dijelova Hrvatske. Spomen-poprsja postavljena su mu u Parku istarskih velikana u Pazinu i u po njemu nazvanom Spomen parku u rodnoj Kringi. Godine 1990. jugoslavenski PTT je izdao poštansku marku s njegovim likom.

Slike