Partito Socialista d'Italia (PSI; Socijalistička stranka Italije), osnovana je 1893. u Reggio Emiliji. Nakon I. svj. rata bila je trećom strankom po broju zastupnika u tal. parlamentu (1919) i s Pučkom strankom (Partito Popolare) činila natpolovičnu parlamentarnu većinu. 

U Istri su se njezini mlađi članovi često sukobljavali s fašistima, posebice u tijeku predizborne kampanje od jeseni 1920. do proljeća 1922. Na izborima je dobila samo 3686 glasova, što nije bilo dovoljno za zastupničko mjesto u parlamentu. Nakon dolaska fašista na vlast, njezini su pripadnici proganjani, a nakon ubojstva socijalist. zastupnika G. Matteottija 1924. nalazi se u poluilegali sve do uvedbe diktature 1926., kada joj je rad zabranjen. Istar. su se socijalisti potkraj I.svj. rata podvojili na jugosl. i tal. socijaldemokratsku stranu. U Puli pri izvršnom odboru Radničke komore (Camera del Lavoro) već su 1919. osnovali Ured za pomoć invalidima i bolesnim veteranima rata. Do kraja 1919. PSI je ugl. djelovao preko puljske Radničke komore, koja je okupljala socijaliste iz cijele Istre. Glavni i najjači centri stranke i radničkoga pokreta, na koji se ona oslanjala, bili su u Puli, Rovinju, Balama, Vodnjanu, Kopru, Piranu, Labinu i Raši. Organizacija stranke bila je i u Istri podijeljena na tri struje: reformiste, maksimaliste i komuniste. Reformisti su se prvi odvojili te pridružili Socijalističkoj uniji A. De Bertija; maksimalisti su predstavljali centar stranke koji je 1920. propustio priliku društv. revolucije, zbog čega su se odvojili komunisti i 1921. osnovali stranku Partito Comunista d'Italia. Istar. su socijalisti bili još od vremena tal. okupacije (1918) izloženi nasilju fašista, a to se nakon uspostave faš. vlasti 1922. još zaoštrilo. Članovi stranke ugl. su se politički pasivizirali, tek ih se manji broj uključio u rad tajne antifaš. organizacije Giustizia e Libertà.