Partito Democratico Istriano (Istarska demokratska stranka), politička stranka nastala nakon što je pulska jezgra nekadašnje Liberalne stranke pokušala obnoviti svoju političku djelatnost osnivanjem Nacionalne reformatorske stranke (Partito Nazionale Riformatore), i to na osnovi vrlo površna i kontradiktorna programa i političke platforme »nacionalne zaštite«.

Tek 21.III.1920., nakon niza priprema, održana je osnivačka skupština Istarske demokratske stranke u kojoj su vodeće osobe bili Cosmo Albanese, Domenico Biondi, Guiseppe Bregato, Attilio Craglietto, Antonio Pogatsching i Antonio Pesante. Stranka se načelno zauzimala za otvaranje i razvoj zadrugarstva, poboljšanje poljodjelstva, higijenskih i sanitarnih uvjeta te provođenje progresivne porezne reforme kako bi se »pomoglo talijanskom narodu« i onima »koji su patili i borili se za veličinu domovine«. Poticali su političku i civilnu izobrazbu stanovništva i suradnju svih društvenih slojeva. Tražilo se donošenje radničkoga zakonodavstva, s posebnim osvrtom na ribarske i poljoprivredne radnike kako bi se zaštitili od nezaposlenosti te kako bi se reguliralo stvaranje radničkih organizacija. Također se nastojalo oko regulacije ženskoga i dječjega rada te osiguranja svih radničkih prava u »istinskoj demokratskoj državi«.

Stranka je osnovana na »nacionalnim i demokratskim načelima«, a zapravo je uvijek ostala na pozicijama sitnograđanske pragmatičke političke koncepcije s kraja XIX. st. Programski je politički odbor pokazao izvanrednu elastičnost, obrativši se izravno i seljačkom dijelu stanovništva i svim gradskim društvenim skupinama. Unatoč, za tadašnje političke i gospodarske prilike, vrlo kvalitetnu programu, stranka se sporo razvijala, ograničavajući se uglavnom na politički rad u gradovima zapadne i južne Istre, prepuštajući selo sjevera i sjeverozapada Istre popolarima i socijalistima. Bili su i suosnivači Inicijativnog odbora Istarskoga nacionalnoga bloka za Pulu.

Stranka je imala važnu ulogu u političkom životu Istre kao tampon-stranka prema agresivnom fašističkom pokretu, ali je zbog sličnosti političkih programa i zahtjeva više od ostalih stranaka bila podložna fašističkoj političkoj asimilaciji te se do 1924. gotovo u cijelosti asimilirala u Fašističku stranku (Partito Nazionale Fascista). Preostale malobrojne grupice ortodoksnih demokrata, poput Pesantea i Pogatschinga, održavale su stranku do njezina ukidanja 1926.