Tapavica, Momčilo (mađ. Tapavicza Momcsilló), olimpijac, arhitekt (Nadalj, Bačka, tada Ugarska, 14.X.1872. - Pula, 10.I.1949.).

Nakon završene gimnazije u Novom Sadu, koji je tada bio u Austro-Ugarskoj Monarhiji, upisao je, kao stipendist Matice srpske, 1891. studij arhitekture i građevinarstva na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti.

Bio je izuzetno jake tjelesne građe, brz i spretan te se kao student natjecao se u raznim sportskim disciplinama, a bio je prvak Austro-Ugarske u hrvanju grčko-rimskim stilom i dizanju utega objeručke. Zapaženi sportski rezultati donijeli su mu sudjelovanje na prvim modernim Olimpijskim igrama 1896. u Ateni. Nastupao je za reprezentaciju translajtanijskog dijela Monarhije (Ugarske/Mađarske), a bio je prijavljen u više disciplina: bacanju kugle, hrvanju, dizanju utega (s jednom i obje ruke) i tenisu. No, gotovo na početku natjecanja, ozljedio se u dizanju utega objeručke, pukao mu je rameni mišić jer je prepotentno dignuo uteg jednom rukom. Osvojio je posljednje mjesto i odustao od ostalih dizačkih i atletskih natjecanja. Dan kasnije, s bandažiranom rukom, nastupio je u hrvanju i ispao u prvoj rundi. Ipak, osvojio je brončanu medalju u tenisu, jer su se mečevi igrali prije njegove ozljede, a nije bilo razigravanja za treće mjesto. Iako se Tapavica spominje kao prvi Jugoslaven koji je osvojio medalju na Olimpijskim igrama, njegov se rezultat u službenoj statistici OI-a vodi za Mađarsku.

Nakon Igara sportom se bavio uglavnom rekreativno, posvetivši se, nakon studija, arhitekturi. Do Prvog svjetskog rata projektirao je niz zgrada, najviše u Crnoj Gori, gdje je bio i građevinski savjetnik na dvoru kralja Nikole I. Između ostalog, projektirao je zgradu Matice srpske u Novom Sadu, željeznički most preko Dunava kod Novog Sada, hotel Boku u Herceg Novom te zgradu njemačkog veleposlanstva i Državne banke na Cetinju. Rat je proveo u Maroku, radeći na geodetskim mjerenjima, potom je bio u Legiji stranaca. Između dva svjetska rata živio je u Novom Sadu i Petrovaradinu, gdje je otvorio projektni ured.

Nakon Drugog svjetskog rata vlasti su ga, kao počasnog inspektora za spomenike, 1948. poslale u Poreč radi izrade urbanističke regulacije starogradske jezgre znatno porušene savezničkim bombardiranjem u najosjetljivijem dijelu, duž dviju glavnih ulica - Decumanusa i Carda maximusa. Zadatak nije izvršio jer ga je spriječila bolest, kronična žutica od koje je bolovao prešla je u karcinom te je hospitaliziran u pulskoj bolnici, gdje je umro.

Sahranjen je na pulskom groblju.