Mahnić, Antun (Mahnič, Anton), krčki biskup, filozof i teolog (Kobdilj kraj Ajdovščine, Slovenija, 14.IX.1850. - Zagreb, 14.XII.1920.).

Rođen je kao Anton Mahnič, od oca Antona i majke Jožefe rođ. Jerič.

Nakon mature u sjemenišnoj njemačkoj gimnaziji u Gorici 1871. upisuje se na goričku bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1874., a studij bogoslovije završio je 1875. Iste godine postao je prefekt u malome sjemeništu u Gorici te nastavio studij u Beču, gdje je sredinom 1881. postigao doktorat tezom De inferno. Najesen iste godine bio je imenovan redovitim profesorom Novoga zavjeta na bogosloviji u Gorici te se tamo posvetio pisanju.

Prve članke objavio je u nadbiskupskom glasilu Folium periodicum Archidieceseos Goritiensis, a 1884. imenovan je urednikom toga lista te je više od trećine sadržaja svakoga broja ispunjavao sam. Povremeno je pisao za ljubljanski list Slovenec, a 1888. pokrenuo je časopis Rimski katolik koji mu je služio za polemičko iznošenje vlastitih stavova u javnosti. Ostao je zapamćen po žestokim polemikama sa slovenskim liberalima. Godine 1896. osnovao je znanstveno-izdavačku kuću Leonova družba.

Za krčkoga je biskupa ustoličen 27.III.1897., a od dolaska na Krk potpisuje se kao Antun Mahnić. Za 23 godine upravljanja Krčkom biskupijom ostavio je velebno djelo. Mnogi poduhvati i inicijative ne samo u Krčkoj biskupiji, nego na razini Crkve u Hrvata nose pečat njegova velikog entuzijazma i radne energije. Unatoč očekivanjima talijanskih krugova da, kao nacionalno neutralan, likvidira glagoljicu u liturgiji (glagolizam), zbog čega su ga dočekali s oduševljenjem, a Hrvati iz istih razloga s nepovjerenjem, on je, pomno proučivši jezično-liturgijsku problematiku, postao vatrenim braniteljem glagoljice. Godine 1902. osnovao je Staroslavensku akademiju radi proučavanja i promicanja staroslavenskog jezika u liturgiji.

Najučinkovitijim sredstvom borbe protiv ateističkoga liberalizma smatrao je tisak. Zato je 1899. u Krku osnovao tiskaru Kurykta i počeo objavljivati dvotjedni gospodarsko-poučni list Pučki prijatelj. Godine 1903. pokrenuo je Hrvatsku stražu, reviju na načelima kršćanske filozofije namijenjenu hrvatskim intelektualcima, a 1905. Luč, list za mlade. Od utemeljenja prvoga katoličkog akademskog društva u Beču 1903. pa do izbijanja I. svjetskog rata bio je kao organizator u središtu svih zbivanja povezanih s hrvatskim katoličkim pokretom (HKP). U Istri je surađivao s mlađim svećenstvom radi uspostavljanja mreže organizacija HKP, a radi njegova jačanja izlaženje Pučkog prijatelja premješteno je 1911. u Pazin. Za podizanja đačkoga konvikta velikodušno je darovao obilna sredstva zaklade biskupa Franje Anijana Feretića. Na konvikt je gledao kao djelo i uspjeh HKP u Istri.

Zbog zauzimanja za nacionalna prava Hrvata talijanske su ga vlasti u travnju 1919. konfinirale u Frascatiju kod Rima. Po povratku iz zatočeništva, u veljači 1920., zbog narušena zdravlja liječio se u Varaždinskim toplicama, a posljednje dane proveo je u dvoru zagrebačkoga nadbiskupa Bauera. Bio je pokopan na zagrebačkom Mirogoju, potom su njegovi posmrtni ostaci bili preneseni u zagrebačku crkvu sv. Franje Ksaverskog, a 2002. u krčku katedralu.

Godine 2012. pokrenut je postupak njegove beatifikacije.