Specijalna bolnica za ortopediju i rehabilitaciju „Martin Horvat“ u Rovinju, medicinska ustanova paviljonskoga tipa, osnovana u razdoblju 1886.–88. kao klimatsko morsko lječilište Erzherzogin Maria Theresia Seehospiz der Stadt Wien (Seehospiz und Asyl für kranke, insbesonders scrophulöse und rhachitische Kinder), inicijativom bečkih profesora Luigija (Aloisa) Montija i Eduarda Alberta.

Bečko društvo za poticanje i razvoj morskih hospicija i azila za bolesnu djecu, posebno onu oboljelu od skrofuloze i rahitisa, kupilo je u svibnju 1886. zemljište za bolnicu, a pokroviteljstvo je prihvatila nadvojvotkinja Marija Terezija. Novčana sredstva osigurala je dijelom država, a dijelom su to bili prilozi pojedinaca i ustanova. Temeljni kamen prve građevine postavljen je 1887., a potom su podizana druga zdanja po paviljonskom principu. Bolnica je svečano otvorena 22.V.1888. u nazočnosti nadvojvotkinje i njezina supruga austrijskog nadvojvode Karla Ludovika. Prvim joj je ravnateljem bio L. Monti. Kako je privlačila ne samo pacijente već i posjetitelje, njezinim je otvorenjem obilježen i početak rovinjskoga turizma, isprva lječilišnoga značaja, jer do 1912. Rovinj nije imao drugih smještajnih kapaciteta, osim dvorca obitelji Hütterott.

Bolnica je smještena u sjevernom dijelu rovinjske luke Valdibora u predjelu Sv. Pelagija (San Pelagio). U prvo vrijeme mogla je prihvatiti nekoliko stotina bolesnika, a osim djece iz Austro-Ugarske u njoj su se liječili i bolesnici iz Njemačke, Rusije i drugih zemalja. Pravo javnosti dobila je 25.I.1892., kada se njezina djelatnost počela širiti prema ortopediji, pa se već posljednjih godina XIX. st. u njoj obavljaju ortopedske operacije. Godine 1911. liječena su 542 pacijenta, a 1913. godine 453. Nakon I. svjetskog rata ortopedija je postala isključivom djelatnošću bolnice (tada nazvane Ospizio Marino San Pelagio), kada je zbog posljedica ranjavanja kroz nju prošlo mnogo pacijenata. Godine 1909–47. ravnateljem joj je bio primarij Enoch Zadro.

U rovinjsku bolnicu su 1947. preseljena vojna lječilišta za koštano-zglobnu tuberkulozu iz Valdoltre i Ankarana, te se, osim bavljenja rehabilitacijom pacijenata s posljedicama ranjavanja u II. svjetskom ratu, njezina djelatnost usmjerila i prema liječenju koštano-zglobne tuberkuloze. Stoga ju je Sabor Narodne Republike Hrvatske proglasio 1954. Bolnicom za koštano-zglobnu tuberkulozu. Kako se incidencija tuberkulozne patologije smanjivala, djelatnost se vraćala općoj ortopediji, pa je 1971. preimenovana u Bolnicu za ortopedsku kirurgiju i rehabilitaciju. Ravnateljem je 1949.–72. bio primarij Martin Horvat, a njegovo je ime dodano nazivu bolnice 1973.

Rad se u njoj dijelio na djelatnost za ortopediju (cjelokupna ortopedija i traumatologija sustava za kretanje, ugradnja umjetnih zglobova) i rehabilitaciju (helioterapija, talasoterapija, hidroterapija, kineziterapija, elektroterapija). Od 1980-ih jedan paviljon u ljetnim mjesecima popunjavaju pacijenti iz Austrije, temeljem ugovora o dugoročnoj suradnji s austrijskim osiguravajućim zavodom (Allgemeine Unfallversicherungsanstalt Wien) o rehabilitaciji invalidnih osoba. U drugoj polovici 1990-ih smještajni se kapacitet postupno smanjivao, ugašena je kirurgija, te je bolnica svedena na samo nekoliko desetaka kreveta za bolesnike na rehabilitaciji.