Luciani, Tomaso, proučavatelj starina, publicist, političar (Labin, 7.III.1818. - Venecija, 9.III.1894.).

Obrazovanje je stekao od kućnog učitelja (Antonio Lorenzini), no u stručnom je radu bio autodidakt. Usporedno se bavio prikupljanjem podataka o prošlosti i političkom djelatnošću, povezujući i poistovjećujući, poput ostalih pripadnika tadanjega talijanskog intelektualnog naraštaja, te dvije odrednice javnoga rada. Već od 1843. surađuje s Museo d'Antichità i s Pietrom Kandlerom, piše u listu Popolano dell'Istria Michelea Fachinettija, poduzima znanstvene izlete Istrom s Antonijom Covazem, a u Gologorici, u kući Carla De Franceschija, sastaje se s predstavnicima talijanske građanske, liberalne i nacionalne oporbe (M. Fachinettijem, Antonijom Madonizzom i Gian Paolom Polesinijem). U tom je krugu dogovoreno odbijanje sudjelovanja talijanskih saborskih zastupnika u bečkome Parlamentu (Dieta del Nessuno).

U siječnju 1861. odlazi u Milano, gdje surađuje s tajnim Venetskim političkim odborom, ali i sa središnjicom u Torinu. Objavljivao je u listovima Diritto (Torino), Alleanza i Perseveranza (Milano), Nazione (Firenca). Napisao je dvadesetak članaka o Istri u leksikonu Dizionario corografico d'Italia (Milano, 1864-72., urednik Amato Amati). Preselio se u Firencu i u tijeku austrijsko-talijanskog rata 1866. vodio pregovore o iskrcavanju talijanske vojske u Istri i pripojenju Istre Italiji. U studenom te godine nastanjuje se u Veneciji, gdje nastavlja djelovati u tajnim krugovima istarskog protuaustrijskog iseljeništva, ali poduzima (1867.-70.) i više znanstvenih putovanja u Istru. Važan je njegov rad na prepoznavanju i definiranju gradinskih naselja Istre. U pismu što ga je 1870. iz Venecije uputio prijatelju Luigiju Buzziju u Trst, osim obavijesti o prvim paleontološkim istraživanjima koja je vodio s Antoniom Scampicchiom i C. De Franceschijem, ispravno tumači pojam gradina (castelliere) kao mjesta s prapovijesnim ostatcima.

Nakon što je u tim istraživanjima potrošio najveći dio obiteljskog imetka, a političkom se djelatnošću zamjerio vlastima, bio je prisiljen prihvatiti 1871. službu podarhivista u Državnom arhivu u Veneciji. Tek 1873., kada mu je Istarska pokrajinska vlada (Giunta provinciale dell'Istria) dala skromnu potporu za istraživanje istarskih vrela u Mletačkom arhivu, započeo je važnu djelatnost za istarsku historiografiju: udruzi Società Istriana di Archeologia e Storia Patria slao je u Poreč regesta dokumenata, ali i cjelovite prijepise najvažnije građe, koja je sustavno objelodanjivana u časopisu Atti e Memorie, pa predstavlja važno povijesno vrelo za proučavanje istarske prošlosti.

Pisao je o Matiji Vlačiću Iliriku (1869.), izvorima za istarsku povijest u mletačkim arhivima (1873.), istarskim dijalektima (1876.), dokumentima o prodaji Pazinske knežije (1876.-77.). Značajna su njegova djela: L'Istria. Schizzo storico etnografico (1866.), Notizie e documenti per la conoscenza delle cose istriane (1873.-74.), Albona, studi storico-etnografici (1879.) i Tradizioni popolari albonesi (1892.).