Boks, sportska grana u kojoj dva natjecatelja, okrenuta licem jedan prema drugome, nastoje uputiti udarce šakama u prednji dio tijela protivnika do pojasa i u lice.

Borbe se održavaju u pravokutnom ringu, u rundama čiji broj varira ovisno o starosti i spolu boksača te je li riječ o amaterskom ili profesionalnom boksu. Aktualno pravilo je da u amaterskom boksu, koji uključuje i Olimpijske igre, muškarci boksaju 3 runde po 3 minute, a žene 4 runde po 2 minute. Težinske kategorije u muškoj konkurenciji su papir, muha, bantam, pero, laka, poluvelter, velter, super velter (samo u profesionalnom boksu), polusrednja, srednja, poluteška, teška i super teška.

Iako se ne zna točan datum prvoga boksačkoga susreta u Istri, u Puli je za vrijeme Austro-Ugarske bilo popularno »šakanje«, uglavnom među vojnicima. Boks postaje popularnijim pod talijanskom vlašću: prvi poznatiji pulski boksač bio je Karlo Kulijat (Carlo Culiat), koji je 1925.–42. nastupao kao profesionalac.

Pravi procvat pulski boks doživljava nakon II. svjetskog rata. Godine 1946. u okviru društva Unione sportiva operaia osniva se boksačka sekcija, čiji je trener bio Giovanni Nincevich, pulski prijeratni boksač. Prvi nastup imali su u listopadu iste godine na međunarornoj boksačkoj reviji, koja je okupila boksače iz Milana, Trsta, Rijeke, Pule i anglo-američkih vojnih snaga. Pobjede su zabilježili Otto Gović i Tulio Rocco. Potkraj 1947. u Puli je osnovan prvi poslijeratni boksački klub Proleter, koji je 1948. promijenio ime u BK Pula; klub se uključio u natjecanje Jugoslavenske boksačke lige, u kojoj je osvojio prvo mjesto. Premda tih godina boks po popularnosti premašuje sve druge sportove u gradu, klub 1950.–52. jedva nalazi financijskih sredstva za sudjelovanje u Hrvatskoj ligi, u kojoj 1951. ipak postaje momčadskim prvakom. Potkraj 1952. BK Pula i pripadnici JRM spajaju se u BK Jadran, koji se 1953. uključuje u Hrvatsko-slovensku boksačku ligu (djelovala je dvije godine). Najveći dotadašnji međunarodni uspjeh pulski je boks postigao 3.VIII.1953., kada je u Areni održan susret između BK Jadran i prvaka SR Njemačke Rieselscheima, u kojem su domaćini pobijedili rezultatom 12:6. Jadran 1954. ponovno mijenja naziv u BK Pula, koji ostaje do danas. Zbog lošega financijskog položaja 1956.–60. klub ne nastupa u ligaškom natjecanju. Prvoga juniorskoga prvaka države Pula dobiva 1960., kada je titulu u velter kategoriji osvojio Vlado Vranješević, koji je sljedeće godine kao prvi pulski boksač sudjelovao na Europskom prvenstvu u Beogradu. Stvaranjem homogene momčadi, BK Pula uključuje se 1962. u natjecanje Hrvatske boksačke lige. Nova kriza nastupa 1964., kada zdravstvena komisija Boksačkoga saveza Jugoslavije zabranjuje rad klubu zbog neodgovarajućih radnih uvjeta.

Novo razdoblje započinje 1964., kada Aldo Banovac i Aldo Buršić završavaju trenerske seminare, a s radom počinje Omladinska boksačka škola. BK Pula vraća se 1966. u Hrvatsku ligu, gdje zauzima treće mjesto. Pozornost tada s nepunih 17 godina na sebe prvi put privlači Mate Parlov. Prava prekretnica je 1967., kada mladi pulski boksači uspješno sudjeluju na različitim revijama i prvenstvima, a kao momčad osvajaju titulu prvaka Hrvatske. Osvajanjem istoga naslova i 1970., BK Pula uključuje se u prvenstvo zapadne skupine Druge savezne lige te osvaja prvo mjesto. Isti uspjeh u Drugoj saveznoj ligi ponovljen je 1974., a u kasnijim kvalifikacijama osiguran je ulazak u saveznu ligu. Na 19. boksačkom balkanskom prvenstvu (BOBAP) za seniore, održanom u Puli 1.–4.X.1981., u jugoslavenskoj reprezentaciji bila su 3 pulska boksača: Srboljub Stanković, koji je osvojio zlatnu medalju, Zvonko Miličević srebrnu, dok je Naser Rušidi ostao bez odličja. Među sucima bio je i Puljanin Matija Vranješević. BK Pula osvojio je u sezoni 1982./83. prvenstvo Jugoslavije bez poraza. Po vrsnoći bila je to najjača boksačka momčad u Europi, a činili su je Naser Rušidi (muha), Dragutin Barčanec (bantam), Zvonko Miličević (perolaka), Dorijan Čalić (laka), Damir Ugulin, Dino Kutić (poluvelter), Drago Grandić (velter), Srboljub Stanković (polusrednja), Damir Škaro (srednja), Pero Tadić (poluteška), Branko Josipović (teška); treneri su bili Ico Jaramazović i Otto Gerlić. Zbog stalnih nepravdi u ligaškom natjecanju u klubu je donesena 1989. odluka da kao prvi hrvatski sportski kolektiv definitivno napuste jugoslavenska natjecanja. BK Pula najtrofejniji je hrvatski boksački klub, a u svojoj je povijesti momčadski osvojio 3 prvenstva Hrvatske (1951., 1953., 1968.), Hrvatsko-slovensku ligu (1953.), dva prvenstva druge jugoslavenske lige (1970. i 1974.), prvenstvo prve jugoslavenske lige (1982./83.) te prvenstvo Hrvatske boksačke lige (1996/97).

Član kluba bio je M. Parlov, najbolji hrvatski boksač svih vremena i najbolji hrvatski sportaš stoljeća (po izboru dnevnika Sportske novosti). Parlov je u amaterskoj konkurenciji bio tri puta prvak Hrvatske u srednjoj kategoriji (1966., 1967. i 1968), 8 puta prvak Jugoslavije (1967.–74., po četiri puta u srednjoj i poluteškoj kategoriji), dvostruki prvak Europe (1971. u Madridu i 1973. u Beogradu), olimpijski pobjednik (1972. u Münchenu), dva puta najbolji sportaš Jugoslavije i Balkana (1971. i 1974), svjetski prvak (1974. u Havani), profesionalni prvak Europe (1976.) i svijeta (1978.). Kao izbornik Boksačkoga saveza Jugoslavije sudjelovao je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., gdje je pod njegovim vodstvom Ante Josipović osvojio zlatnu, a Damir Škaro brončanu medalju. Od 1945. do 1991. 36 pulskih boksača osvojilo je ukupno 92 titule prvaka Hrvatske, a najviše S. Stanković (9), O. Gerlić (6), M. Parlov (5) i Z. Miličević (5). U istom su razdoblju prvaci Jugoslavije, uz Parlova, bili: S. Stanković 4 puta (1975., 1980., 1982. i 1983. u velteru i polusrednjoj kategoriji), P. Tadić 3 puta (1981., 1982. i 1983., poluteška), V. Vranješević 2 puta (1961. i 1962., polusrednja) te po jednom Zlatko Šarar (1971. laka), Mario Persolja (1945. poluteška), Ahmed Bogunić (1955. poluteška), T. Rocco (1945. teška), Dragutin Barčanec (1981. muha), Naser Rušidi (1985. muha), Z. Miličević (1983. laka) i Jasmin Ljevšić (1988. laka). Prvaci Balkana bili su S. Stanković (1981.) i P. Tadić (1983.), srebrnu medalju osvojili su D. Kutić (1979. poluvelter) i Z. Miličević (1981.), a broncu P. Tadić (1980.). Na europskim prvenstvima Tadić je osvojio dvije bronce (1983. i 1985), te također broncu na svj. prvenstvu 1982. u Münchenu. U samostalnoj Hrvatskoj boksačku Pulu obilježio je Stipe Drviš, koji je nastavio tradiciju velikih poluteškaša: nastupio je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., kao amater osvojio je srebrnu medalju na Mediteranskim igrama u Bariju 1997., a u profesionalnoj konkurenciji postao prvakom Europe 2003. Uz niz drugih uspješnih boksača posljednjega desetljeća isticao se višestruki prvak i reprezentativac Hrvatske Jetiš Bajrami. Razvoj vrhunskoga boksa u Puli ne bi bio moguć bez vrsnih stručnjaka: A. Buršić, A. Banovac, O. Gović, I. Jaramazović, G. Nincevich, Josip Nogulica, Miroslav Petrović, Marijan Vehauc, Mirko i Vlado Vranješević, O. Gerlić, Nihad Kadić, Zoran Filipović i P. Tadić. Potonji je kao izbornik Hrvatske (prvi mandat 1994., drugi od 1997) sudionik dviju olimpijskih igara, a pod njegovim vodstvom na Europskom prvenstvu u Puli 19–29.II.2004. osvojeno je po jedno srebrno (Mario Šivolija) i brončano (Vedran Đipalo) odličje. Na natjecanju je sudjelovao 281 boksač iz 41 zemlje. Nakon više domaćinstava prvenstvu Hrvatske, Jugoslavije i Balkana, Pula je organizacijom 35. seniorskog europskoga prvenstva u novouređenom Domu sportova dobila vrhunske uvjete za razvoj boksa i postala jedno od najjačih europskih boksačkih središta. S takvom infrastrukturom BK Pula potvrdio je vodeće mjesto u Hrvatskoj. Mnogi boksači stekli su naslov zaslužnoga sportaša Istre.