Boćanje (tal. boccia: kugla), sportska igra kuglama, tzv. boćama (balota, burela, bulin), na ravnoj stazi, raširena u Istri i duž jadranske obale. Boće se kotrljanjem ili bacanjem nastoje približiti gl. kuglici, tzv. bulinu. Mjesta za igru u poč. su bili seoski putovi, ravna nepripremljena zemljišta ili neiskorišteni otvoreni urbani prostori. Drveni bulini zamijenjeni su metalnima, jer su bili lagani te su, odskačući, mogli ozlijediti igrače. Od razonode se b. polako razvilo u sport.

Igralište (jog, zjog), dužine 27,5m i širine 2,5 do 4m, mora biti ravno (bez padova), sa završnim slojem pijeska. Osnovni su boćarski rekviziti: boće težine 900–1200g, promjera 90–110mm, izrađene od legure bronce ili čelika, bulin – mala kuglica (iznimno obojena crveno), promjera 35–37mm, i šipka dužine 50cm za mjerenje udaljenosti. Igra se pojedinačno, u parovima, trojkama ili momčadima (četiri člana). Ždrijebom ili dogovorom odlučuje se koja će ekipa igrati prva, potom ta ekipa baca bulin u prostor za igru i igra prvu boću. Cilj je prve boće da zauzme položaj što bliže bulinu i tako ometa protivnikove boće da mu se približe. Protivnik je stoga prisiljen tu boću izbijati, odn. postaviti svoju boću tako da bude bliže bulinu. Ako u tome ne uspije, igra drugu, treću i sve boće koje ima. Svaka boća u igri koja je bliže bulinu od najbliže protivnikove ima punat. Pobjednik je ekipa ili pojedinac koji prvi osvoji 13 punata (bodova). Pravila u boćanju s vremenom su se mijenjala. Prvotno nije bilo vremenskoga ograničenja, važno je bilo postići određeni broj punata. Sada pojedinci ili parovi imaju ograničenje na 90min., a momčad najviše 4 sata. Vrijeme koncentracije igrača za bacanje bulina ili boće iznosi 45 sekundi. U novije doba u sport. je natjecanje uvedena i disciplina u preciznosti izbijanja, tzv. brzinsko izbijanje.

Početci boćanja u Istri zabilježeni su u vrijeme mlet. vlasti. Prva očuvana fotografija s motivom boćanja na tom prostoru potječe iz 1915. Za vrijeme tal. vlasti u mnogim je mjestima Istre uz ugostiteljske objekte izgrađeno niz boćarskih igrališta, većinom s jednom ili dvjema stazama. Arhivski podatci govore i o sudjelovanju boćara iz Cerovlja (Mario Opašić i Josip Pino Šestan) na međunar. turniru u Rimu 1934. u sastavu momčadi Furlanije i Julijske Venecije. Boćanje se kao sport u Istri naglo proširilo poslije II. svj. rata, a u prilog mu ide to što je pogodan za sve dobi, nije skup, amaterski je i popularan, napose među radnicima. U poslijeraću su postojali mnogobrojni boćarski klubovi u Puli, Labinu, Pazinu, Poreču i Umagu, čiji su predstavnici redovito nastupali na prvenstvima Hrvatske i Jugoslavije. U tom je razdoblju Bruno Gržić 1958. kao član porečke Istre bio prvak Jugoslavije. U četvorkama je jugosl. prvak 1967. postala momčad labinskoga Rudara, a dvije godine poslije isti je klub bio državni prvak u parovima. Pula je isti uspjeh ostvarila 1970. Na poč. 1970-ih boćanje se u Istri nezaustavljivo širi i u svim većim centrima osnivaju se savezi. Intenzivno i kvalitetno sportsko boćanje simbolično počinje 1978., kada se uvode grubi tereni i ligaški sustav natjecanja za Sloveniju, Crnu Goru i Hrvatsku. Najveće uspjehe u tom razdoblju imao je pazinski PPK, koji je 1985. postao pobjednikom savezne lige. Godinu dana poslije Dinko Beaković kao član Pazinke iz Pazina postao je prvak bivše države.

Od prvih međunar. turnira (Labin, 1971) Istra je bila domaćin nizu prestižnih boćarskih manifestacija. U Pazinu je 1983. održan kvalifikacijski turnir za prvenstvo Europe, a 1989. prvenstvo Europe za seniore. Do 1990. iz Istre su u osvajanje medalja na EP i SP otišli mnogi boćari: Robert Jurman, Davor i Nenad Matošević, Robert Sergo, Valter Ivančić, Ivan Grabar, Donato Belušić, Valdi Štemberga, Robert Milevoj, Mladen Srdoć, Bojan Novak i D. Beaković. Prvi jugosl. reprezentativac iz Istre bio je Renato Velenik iz Poreča, koji je nastupio 1976. na SP-u četvorka u Torinu. Nakon 1990. osvajači zlatnih odličja iz Istre na svj. i eur. prvenstvima bili su D. Beaković, V. Ivančić, Alen Guštin, Tanja Gobo i Bojan Novak. Najbolji i najtrofejniji hrv. boćar D. Beaković bio je svj. prvak 1993. i eur. prvak 1994. u preciznom izbijanju, V. Ivančić svjetski prvak 1995. u brzinskom izbijanju, Beaković, Ivančić, Maglić i Novak bili su članovi hrv. reprezentacije koja je 1997. u Rijeci postala svj. prvak u parovima, Bojan Novak bio je eur. prvak 1997., Alen Guštin svjetski prvak 1998. u precizno i krug, Josip Cuculić svj. prvak u Rijeci 1995. God. 2000. Zlatko Jugo bio je svj. prvak, a Ante Papak eur. prvak u brzinskom izbijanju. Drž. reprezentativci u 2004. iz Istre su A. Guštin, V. Ivančić, Dražen Puniš (svi Istra iz Poreča) i Josip Cuculić (Trio Grading Kuk, Buzet).

Za uspjehe istar. boćara zaslužni su vrsni treneri, među kojima je najistaknutiji Aleksandar Anzur. On je 1981–90. bio izbornik svih selekcija bivše države, 1997–2001. predsjednik Hrvatskoga boćarskoga saveza (u tom je razdoblju Hrvatska osvojila 26 medalja na SP-u i EP-u, od toga 7 zlatnih), a od 2001. je glavni tajnik FIB-e, svjetske boćarske federacije. Augustin Matošević vodio je Hrvatsku u Bariju 1997. na Mediteranskim igrama, a Zlatko Cetin 1995. na svjetskom prvenstvu u Hamiltonu (Kanada), gdje je V. Ivančić osvojio zlatnu medalju u brzinskom izbijanju. Zbog postignutih visokih rezultata status zaslužnoga sportaša Istre stekli su Zdenko Androšić, Alen Guštin i Valter Ivančić, koji je također 1995. dobitnik nagrade za životno djelo »Franjo Bučar«.

U samostalnoj Hrvatskoj istar. su boćari ostvarivali odlične klupske rezultate. Boćari Istre iz Poreča s 4 titule prvaka Hrvatske (2000., 2002–04) potvrdili su se kao najkvalitetniji klub u državi. Porečani su 2003. osvojili i kup Hrvatske, a isti su uspjeh postigli i boćari kluba Trio Grading Kuk iz Buzeta 2004. Boćari Istre također su se u eur. kupu plasirali među 4 najbolja kluba staroga kontinenta. Istarski boćarski savez, utemeljen 1993., ujedinjuje rad saveza Buzeta, Rovinja, Labina, Umaga, Pazina, Pule i Poreča, u čijem su sklopu ukupno 102 kluba i 1527 registriranih igrača. Najveći je i najmasovniji savez u okviru Hrvatskoga boćarskoga saveza. Ima 3 kluba u prvoj ligi HBS-a (Istra iz Poreča, Trio Grading Kuk iz Buzeta, Uljanik iz Pule), dva u drugoj i 8 u trećoj ligi.