Rota, Stefano, erudit, knjižničar, arhivist, grof (Piran, 25.XII.1824. - Piran, 11.V.1916.).

Bio je sin plemića Alessandra i Terese Michieli, a s obzirom na to da će u braku s Elisabettom Ranftl iz Kopra imati samo kćerke s njim će izumrijeti muška linija piranskih Rota. Pohađao je kraljevsku gimnaziju u Kopru, a podataka o sveučilišnom studiju nema (poznato je da je imao privatnog učitelja). Proučavao je povijest rodnog grada i zaslužan je za očuvanje i uređenje stare dokumentacijske građe u piranskom arhivu. Bio je knjižničar u piranskoj gradskoj knjižnici aktiviranoj 1855. (formalno utemeljenoj još 1818.) više od dva desetljeća, do 1887., bitno doprinijevši obogaćivanju i sistematiziranju njenog fundusa. Do 1896. bio je i gradski arhivist, a uredio je i obiteljsku arhivu koju je sačuvala njegova kćerka Maria, udata za rovinjskog kapetana duge plovidbe Giuseppea Benedettija (arhiv obitelji Rota-Benedetti jedan je od najvažnijih privatnih u Istri).

Dopisivao se s Pietrom Kandlerom i drugim povjesničarima i intelektualcima tog vremena (Carlo Combi, Carlo De Franceschi, Vincenzo de Castro i dr.), a i sam se bavio povijesnim temama te je bio član povijesnog društva Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Bez potpisa je objavio tekst o piranskoj katedrali Notizie sul Duomo di Pirano (Poreč 1882.), priredio je i ogled Notizie sui tre casati di Momiano u dva nastavka u Archeografo Triestino (1886.-87.), a drugi su mu radovi ostali u rukopisu (1968. objavljena je, zahvaljujući Andrei Benedettiju, njegova Legenda istriana iz 1912.).

Bavio se i prevoditeljstvom, bio je znalac latinskog s kojeg je preveo i Afriku, epsku poemu Francesca Petrarce, te epove starorimskog pjesnika Publija Papinija Stacija. Bio je i cijenjen muzikolog te vrlo aktivan u gradskom životu Pirana, član brojnih upravnih tijela i komisija.