Ilirik (lat. Illyricum), antički je naziv za područja koja su nastanjivali Iliri. Nakon ilirskoga rata (229. pr. Kr.) prvo je stvoren rimski protektorat nad dijelom obalnoga područja, kasnije je ilirsko kraljevstvo (regnum Illyricum) kralja Gencija potpalo pod nadzor Rima (167. pr. Kr).

Ilirik se daljnjim osvajanjima nastavio širiti, te je u drugoj polovici I. st. pr. Kr. obuhvaćao područje od istarske rijeke Raše do albanske rijeke Mati, a zatim mu je upravno pripojen i teritorij Panonije. Poslije gušenja ustanka nekih ilirskih naroda (6-9.), Ilirik je podijeljen na pokrajine Dalmatia i Pannonia, a u doba Dioklecijana, nakon upravne reforme, postao je jedna od četiriju prefektura Rimskoga Carstva, te se sastojao od dviju dijeceza (Illyricum orientale - Istočni Ilirik te Illyricum occidentale - Zapadni Ilirik). Ilirskoj prefekturi je Konstantin I. Veliki pripojio još Epir, Ahaju i Makedoniju. U sklopu Ilirika postojale su tri manje provincije (Dalmatia, Praevalitana, Epirus nova) koje su se održale do prodora Slavena na Balkanski poluotok.